Književne novine

III

ı SATIRIČAI!

A KOJI KOŠEV ROMAN uzeo u ruke, čitalac brzo opaža da ovaj autor ne voli

- kitnjast stil, Do takvog zaključka on će doći još pre ako pažljivo prati našu savremenu prozu u kojoj je poetski ton toliko, mnogo prisutan i snažan. U tom pogledu Erih Koš je u priličnoj meri usamljen: ne obazirući se na huku poetskih ili pseudopoetskih tekstova oko sebe, na pravu poplavu istinski poetskih i emotivnih ili samo prividno pesničkih, pompeznih i retoričkih priča i romana, on se najčešće Uuzdržava od lirske obrade materije. Ironičan, uzdržan, skeptičan, on kao da u sve sumnja, ali ipak najviše u literaturu srca i osećanja. Sve što liči na uzbudljivu intimnu ispovest, toplinu, kićenost odbacuje s odlučnošću koja ponckad može i da ogorči čitaoca naviklog na lektiru drukčije vrste. Romantizam, i kao životni stav i kao književni stil, nema danas u našoj literaturi većeg protivnika od Koša. Svaki za: nos, svako oduševljenje i povišena reč čine mu se naivnim, proizvolinim ı smešnim. On i stvara svoje satire na parodiranju romantičarski egzaltiranih pogleda na Život. Otkrivajući u svetu sve ono što je nakazno, sebično, glupo i mračno, ispitujući, dakle, negativne strane postojanja i života, Koš svesno pribegava suvoparom, hladnom stilu. Svet koji Koš stvara ispunjen je ljudskim bićima prepunim mržnič, zlobe, gorčine, sebičnosti, koia mrze svoje bližnje i sebe same; ono što postižu predstavlja pravu suprotnost onome o čemu su nekad sanjali; društvo koje sačinjavaju ne počiva na temeljima uzajamnog. poverenja i ljubavi. Sve ie u njemu svedeno na borbu za opstanak, na krike mržnie i zavisti. To je svet kome preti opasnost od survavanja u ponor zoološkog Više no što ga mami svetlost iedne istinski liudske, zdrave zajednice. Stil kojim pisac uobličava jednu takvu materiju nužno mora, đa bude u emocionalnom pogledu ledem. Hladnoću međuljudskih odnosa, zamrlost ljudskih emergija, odsustvo svakog sna o lepoti koja bi imala ma i najmanie izgleda da se ostvari, Ertih Koš dočarava stilom providnim, pomalo sarkastičnim, smrznutim i oštrim kao led. Jeđan od simbola Koševih romana jeste upravo zimsko i polarno doba. Predeli opusteli od studeni kada se liudska bića povlače u sebe, prepušta iući se brizi o vlastitom spasu i o mogućnostima omalovažavania drugih, često predstavljaju dekore Koševih knjiga, od romana »II tifo« pa do »Snega i leda.

Piščev pogled ice na svet sumoratn;, onai ko ga zastupa ne može imati slabosti ma za kak„ve iluzije. Čovek današnjee doba živi u usamličnosti; on postaje sve više samoživ i bezdužan. Godine koje se gomilaju donose iskustva. koja obeshrabruju; obmane, obmane mladosti u Prvom redu, padaju redom pred surovom. istinom realnosti. Naročito Koševi satirični romani građeni pomoću TilČ sugerivaju utisak o težini i muci života. Držeći se starog zakona satiričnog žanra — da priča uverliivo i bez čuđenia o stvarima neverovatnim i zaprepašćujućim — on prikazuje jeđan krajnje stilizovan, ali istinit i mopgućan svet iZ koga mlemenitost, ljubav, smisao za požrtvovanje iščezavaju. .

Ali ovaj nepriiateli svake vrste romamtizm&a nije pesimist. Niegovi romani, i pored svez {raojkomičnoms. sadržaia i smisla, zrače i nekom duboko zapretanom, čežniivom, ojađenom, ra" nienom nadom. Ovai skeptični i cinični autor podsmeva se nemilosrdno i žestoko, ali kao đa corčina njegovog pnodsmeha dolazi baš otuda što je on sam ubeđen da se život može urediti ma način dostoian čoveku. Uverlivost niemove satirične stilizaciic postaie nam dobrim delom jasnija ako ie protumačimo i kao izraz iednog načina odbacivania triviialmosti života, takozvane praktične mudrosti, pomirenosti sa svakodnevicom, kao izvrgavanje ruglu one OTjentaciie koia trenutke i sitne koristi i dobra proglašava za vrhovne vrednosti. Nutor »Velikog Maka« i »Imena« toliko ie upravo iedak ier vidi da je svaki ideal uprožen.On u stvari slika svet trivijalizovanih ideala, ideala koii su postali smešni. Ali u pozadini naslućuiemo Želju za nroduženiem borbe protiv Žžrvnia banalne svakidašniice. stremliemieč ka budućnosti, ka lepoti i sreći. Koševo stvaralačko stanovište is stanovište jednog razočaranog romantičara. Oštrina njegove satire uperenč protiv svega onoga što može da podseća na leou obmanu potiče baš iz top nepoverenia prema, nečemu što ie bilo proživlieno i što mu ıIe intimno DOžnato. Uostalom, on pokazuie, mada veoma Tetko, i svoju sklonost kao uzdržanom licizmu. Nekolike poetske scene u romanima >II tifo« i »Mveže« služe kao emocionalni kontrast vladajiućem sivilu i bedi postojania. One nas UVC vavaju, osim toga, da autor ml! lišen emocita. i sposobnosti za poetsko pisanie, već 520. da je zgađen od banalmog ostvarivanja i iskazivanja snova i osećanja,

Odvratnost prema pozerstvu. eksklamativnoi

reči i maletičnom gestu uslovljava stvaramič ironičnih i bizarnih atmosfera u pripovedačkim tekstovima u kojima zbivania teku lagano i tiho. Česti dekori Koševih pripovedaka, su snegom obaviieni predeli na koima se ljudi smrzavaju od hladnoće. Kreću se ljudske prilike. klonule, sumorne, onč lutaiu, ne znaluči cilia ni puta. Autora privlači proLlem samoće, otuđenosti i mržnje. Ratni, vihori unose u čoVvekn nemir, grubost i egoizam, i zato zimska. hladnoća Koševog pipovedačkog sveta dobro ražava na simboličan način niske psihološke tem. perature njegovih immaka ispuniemnih sumnjom. ili oćajaniem, Deskriptivni realistički postupak, karakterističan za Koševe pripovetke, produbljen ie u romanu »II tifo« naglašemom moralnom koncenciiom i intelektualnom dimenzijom. Autor se ovim romanom redstavlia kao izraziti moralist. Ofakle notiče zlo u liudima i kako se ono može savladati i ostvarifi dobro? Ttalijanska partizanska brigada. wre:ežnn sastavliena od zarobljenih italijanskih voinika. povlači se, tmmara i pod neprestanom borbom odstupa, tražeći izlaz iz beznadežne situacije,

KNJIŽEVNE NOVINE

hiperbole i alegoriić .

Razjedana malodušnošću, zatrovana žučnim osećanjem poraza, postupno se osipa i nestaje. Koševi junaci mrze se i proklinju, pritisnuti saznanjem poraza i bespuća na kome su se našli. Slikajući tamu u čoveku suočenom sa smrću, pisac nam stavlja do znanja da nam ga prikazuje ne onakvog kakav je u suštini, već onakvog kakav se javlja u trenucima teških kriza iz kojih on mora izići na put ozdravljenja, plemenitošću, požrtvovanjem, hrabrošću i zalaganjem za opšte dobro. prs Izrazitu sklonost za precizno realističko slikanje stvarnih događaja i ličnosti, koja najviše dolazi do izražaja u Koševim pripovetkama, zapažamo i u romanu »Novosadski pokolj«, u kome je autor opisao masakr građana Novog Sada od strane mađarskih fašista u zimu 1942. godine. Koš je pisao ovaj roman s najmanje PO ae od svih svojih dela; bilo mu je 18ljučivo stalo da u obliku dokumentovane hrotie: Obradi jedan događaj iz naše nedavne prošlosti. Pavle ZORIĆ

O književnom svetu Eriha Koša

stupci i razmišljanja, koja su ihače izdvojeno' posmatrana, razumljiva i logična, pretvaraju se u zbrku celine, u košmarni san, dok se po-

jedinosti uzete iz sveta realnog gube u opštoj

halucinantnoj mori. | . Piščeva mašta razigrava se u svetu alego-

rične simbolike s velikom živošću. U romanu.

»Vrapci Van-Pea« radnja se razvija u jednom izmišljenom kineskom gradu, čiji ambijent služi samo kao uslovni okvir za prikazivanje atmosfere hajke, progona, pogroma na ljude, ovih tipičnih pojava modernog doba koje se dešavaju na raznim stranama Zemlie s tako bez-

dušnom upornošću. Dok čitamo Koševu naoko .

bezazlenu i smešnu priču o akciji istrebljenja vrabaca, pomišljamo na razne oblike terora, uskogrudnosti i zaslepljenosti, na hitlerovsko uništavanie Jevreja, makartijevski lov na VĆ štice, staljinističke čistke...

Roman »Veliki Mak« jedno je od najboljih Koševih ostvarenja. Ismevaiući malograđansku žeđ za triviialnim senzaciiama, Koš zauzima gledište kritičara društvenih naravi i moralista koji u ime istinskih vrednosti žigoše mnogč

ljudske nedostatke, Izloženi kit na Tašma;jda:· .

nu postaje najsnažniji doživljaj, izvor odušc-

IZMEĐU PROŠLOSTI 1 BUDUĆNOSTI

Pored orijentacije ka sferama objektivno postojećeg, ka tradicionalnom realizmu, postoji u književnom delu Eriha Koša, dublja, značajnija i plodnija satirična orijentacija koja teži prikazivanju opšteg a ne posebnog. U svojini satirama Koš ne reprodukuje stvarnost već jc uzima kao materiju pogodnu za stilizaciju i krajnje slobodnu transpoziciju kojom postiže izvanredne efekte. U njima se u pwnoj meri oslobađa stvaralačko biće pisca koji se služi alegorijom kao svojim prirodnim. snažnim, jcdino mogućim načinom izražavanja, U nekoli: ko eseja Koš je protumačio svoje shvatanjc satire i satiričnog alegorisanja i hiperbolisanja. Pišući o Floberovom »Buvaru i Pekišeu«, om kaže: »Život i stvarnost u kojoj se dešava radnja služe samo kao ilustracija i dokaz unapred postavljenih teza«. Satiričar, dakle, odsutan od neposrednog opisivanja realnih životnih slučajeva da bi primenom jcdnc. određene shemc, koncepcije, apstraktne istine, stvorio nov sveti zasnovan ne na verodostoinosti ili sličnosti sa svetom u kome živimo i koji shvatamo i pri: mamo zahvaljujući našem zdravom razumu i rutini našeg svakodnevnog ponašanja, već ni snazi imaginacije koja se suprotstavlja logičkom toku stvari i racionalnom smislu pojava. Otuda tako velika uloga fantastičnog i groflcsknog u satiričnim romanima Eriha Koša.

. Roman »Sneg i led« jedan ie od karakterističnih proizvoda Koševe satiričarske imaginacije. Pred našim očima, zaplašenim i unezverenim, prostire se smrznuti. ukočeni svet večite zime, gde vladaju smrt, samoživost i mržnja. Sneg koji neprestano pada pokriva zemlju, Zamrzava, đuše. ljudi, unosi u njih skamenjenost i mrtvilo. Ponekad mislimo da im nema spaša, da je nada daleko od beskrainih ledenih povi” šina koje postaiu poprište vaskrslih praistorijskih vidova Života. Tešimo se time što je sve to samo san u glavi Stola: Plećaša, generalnog direktora Direkcije za opšti promet, glavme ličnosti ove knjige; san, istina, koji se na-

meće čitaočevoj mašti, i dobija konture stva! .

nosti, očiglednost i opipliivost realnih dogaćaja punih groze. Fantastična vizija prožima javu, poistovećuje se sa sadašniošću i, dok traje, čini se jedino postoiećom. Logično zasnovana

radnja ·teče u okvirima nelogičnog sveta; po-

vljenja, duhovni sadržai malograđana lišemih unutrašnjeg života, Autor u početku romana navodi saopštenje štampe o hvatanju životinje; zahvaljujući ovome, čitalac izvesno vreme misli da cela priča sadrži činieničnu verodostojnost; ali ubrzo saznaje da sc prevario, Od realističkog prikazivanja određenog ambijemta s karakterističniim tipovima i postupcima, pisac prelazi u oblast satirično-alegoričnog uopštavanja, stilizacije i hiperbole, Prve vesti o izlaganju kita i poseti radoznalih građana imaju ı sebi nešto banmalno, svakodnevno, mogućno i prihvatljivo. Tek kada se radoznalost pretvori u neku vrstu delirijuma, kolektivne histerije, uviđamo prenosni smisao dela, Kritika malograđanske površnosti samo je jedan, niži plan »Velikog Maka«. U svojim gornjim slojevima to je vrlo uspela filozofska alegonijja O neosnovanim zanosima i slepoj veri u lažne, nehumane i mrtve dogme. Kit zvani Veliki Mak je potomak zlatnog. teleta iz Biblije i proždrljive aždaje iz srednjovekovnih hrišćanskih legendi, novi simbol mističnog autoriteta. Koš žestoko ismeva stvajanje ritualnih obreda i kultova oko nečega Što je u stvari irulo i prolazno.

Tz sažeto ispričane povesti o jednom nesrećnom i smešnom čoveku koji je izgubio svoje ime, razgranao se roman »Imena« koji ide u red, najuspelijih Koševih dela. Mihailo Milić, novinar jednog centralnog lista, počinje da Za-

Svetlana VLAHOVIĆ

r

Topli obrazi letnjih kiša Dodi dlanova na zalasku sunca Cvet koji se razvija hitajući zemlji Nežni su udovi Tuge

TUGA

boravlja imenma:-svojih drugova, “kole Ja i istorijskih ličnosti i na kraju, svoje ime. O početku je zaprepašćen i uplašen. Ne znajući uzrok svo-

je čudne bolesti, on konsultuje lekara, profeso-

ra, advokata, koji redom objašnjavaju sa me dicinskog, lingvističkog, pravnog itd. gledišta njegov mentalni defekt, Ali Milićevo strasno i uzaludno proučavanje stručnih knjiga i teoriia, koje podseća na pustolovinu loberowviH junaka Buvara i Pekišea, ne dovodi ni do kakvih rezultata. Mučno i postupno, on otkriva uzroke ove svoje bolesti. Zaglušujući glasove svoje pOletne mladosti, potiskujući snove za koje je nekad izgarao, junak satire se u svojim poznim godinama odriče nekadašnjih zanosa ii prepušta životarenju. To odvajanje od nekadašnje autentične misaone i etičke suštine, njegova bića, to učaurivanje u izolovani subjektivni mir bez perspektiva i bez dublje veze sa ljudima, nije ništa drugo do ekstremni vid ljudskog otuđenia, ovde izraženog metaforično. slikom iednog čoveka koii zaboravlia svoje ime. Ovo Koševo delo ie aktuelno u dubljem smishi reči. Pojava alijenacije, o kojoj se danas toliko mnogo raspravlja, analizirana je patetlično i: ironično u isto vreme. u ovoj krajnje sumor-· noj kniizi. Kada čovek, dakle, zaboravi svaki san o lepoti i vrednosti života, kada zaboravi sve ideale i moralne principe, on se degeneriše u bolesno. izopačeno, polumrtvo stvorenje. Mi» hailo. Milić se nalazi između zaboravliene Dro” šlosti i zatvorenih puteva budućnosti. On oličava stanje puste sadašniosti koja treba da bude dovolina samoi sebi, koja nije u stanju da se prožme lepotom sećania ni nadom ma sutrašniicu. Niegova ličnost ie razorena stalnini procesom potiskivanja svake uzvišenije misli, Svakog plemenitiieg osećania. I kada ga na kraju ostavi i niegovo vlastito ime, on se utapa U carstvo stvari koje se označavaju broijevima. Vrhiwnac te otuđenosti predstavlja završna SCena »Imena«, u koioi Milić dobija: svoi dosiie sa odgovaraiućim broiem. Niegov prestup, TJepOV greh vedantno je registrovan i otada ic ovaj nesrećni novimar samo jedan u nizu sumniHivih, postvarenih bića koja se nalaze pod birokratskim nadzorom. ;

Satiričari su naičešće u teškom NesporazUmu sa društvom: koliko ih je puta ono odbacivalo. prezirom i omalovažavaniem vraćalo in za niihovu podrugvliivost! Čini se, međutim. da i ova duga, sumorna tradicija postuono iščezava. Erih Koš ie dobio ovih dana iedno značaino priznanie: NTN-nvu nagradu za roman »Mreže«4; ovaj roman, istina niie satiričnog karaktera, al se ne možemo oteti utisku da NIN-ova nagrađa predstavlia prizrmnje i celokupnom Koševom stvaralaštvu.

»U »Mrežamn« Koš nije više iedak: samo ie melanholičan. On priča iednu životnu dramu Mi je junak Aleksandar Korda, ceniemi stručniak za probleme umetnosti. Svoj veliki autoritet stekao ie Korda nizom predavania i uzgredmo pisanih članaka, oredgovorima za raskošne umetničke ediciie, članstvom „u institutima akademiiama. Košev junak, nije međutim, nimplo srećan. lako je postao ugledna ličnost kulturnog Života. on oseća smrtni umor, dosadu i prazninu. Život, koji vodi ga zamara, porodica ga ne privlači, gradska atmosfera ga razdražitie. On želi da pobegne od svojih, obaveza, od žene, od naučnih kongresa i umetnosti kojin tumači vrofesionalno, nimalo životnog Mteresovania. Sve ono što se podrazumeva večiu kariiera, počinie da ga muči. I on se rešava na bekstvo ili, tačniie povoreći, na iednu vrstu iluzornoe bekstvA Kakvo prevotučuic "sa:

- vremena civilizacija: Korda napušta Za Vreme

godišniec odmora vrad i odlazi u iedno malo primorsko mesto. Tu će doživeti iednu avan{iuru i upoznaće seliake koii ga ovimaiu iednostavno, ne znaiući ko ic on. Ali Korđa shvata. i fo ie napborazniie za niega, da mu to bekstvo iz grada niic donelo sreću. Mreže kole su sa tamo stezale i ovde će ga, na selu, ugušiti. Kada se on bnde na kraiu udavio zapleten u Yibavske mreže, to će biti samo simbolična slika celokupnog njegovog bezizlnznog stania.

Da li nam ovakvo rešenie nameće ideju da ic bekstvo nemogućno, da život kao takav predstavlia iednu veliku mrežu u kojoi se ČOvek bezuspešno koprca, ili ie možda ponašanje Aleksandra Korde samo izraz iednog nestvaralačkog, iako bleštavog života? Korda ima pedeset ·tri godine, uživa ugled, ali možda i on sam oseća nesklad između vostignutih rezultata ! poštovania koie mu društvo ukazuie? Možda on sam, bežeći u ovrirodu, želi da odlučno Taz-

reši ovu protivrečnost?

Dosledan svom načinu pisania, Koš samo u dva-tri navrata daje maha svojim emocijam:ı da bi se odmah potom vratio hladnom stilu. Osećaiući gotovo stendalovski strah od kitniastop izražavanja, on više, ı u tome pomalo ko: ketira., krajnie ponekad razdražuiuće suvoDa!mo. Ali ta suvoparnost nije posledica nemoći

nego blod iedne estetičke koncepcije o koioi

smo na početku govorili i kao takvu ie treba i primiti. Uopštavajući slučai Aleksandra Korde, Koš prelazi sa realističkop na simbolički plan. Na taj način, on povezuje tradicionalno pripovedanje i omisivanič konkretnih stvari sa modernim intelektualnim bostuokom pomoćii kopn vrši uopštavaniec svega. vojedimačnog. Reči P. L. Kuriiea, koie Koš citira u svom opledu o ovom čuvenom francuskom pamfletisti i danas su ma neki način aktuelne za auto ra »Imena«: »Bože, rekoh u sebi sasvim tiho, Bože, oslobodi nas zla i finurativnog načina iZražavanja... Hriste, spasioče, spasi nas od metafore«. I, mada mu čari metafore nisu neDpoznate, o čemu svedoče izvesnč stranice »Mreža«, on stvara svoic delo, posmatrano u celini, izvan zona poetskog stava i izcaza. Ne dozvoljavajući da bude opčinjen zvukom reči mi prividnom lepotom stvari, on.otkriva 15pod DOVI" šine, koja ie ponekad i ncobično primamliiva, mnoge suštinske nnkaznosti našeg vremema. Ali ovai hrabri analitičar i satiričar ne DpOSšUstaie: uveren ie da ie suprotstavlianie zlu, ružmoći i nesreći i,dužnost čoveka i iedina mogućnost njegovog iskupljenja pred istorijom,

“ ki %

Kad ljubav umire

Sa jastuka uzleću iznenađene ptice U veliki hepoznati prostor

Gde san he može da stane.