Književne novine

Retrospektiva Gabrijela Stupice

Muzej savremene umetnosti

Umeinik je čovek koji od svoje slabosti pravi dela. F. Niče

Imam utisak da su mi slike pune svega čega bil se htio osloboditi.

G, Stupjea

DELO Gabrijela Stupice uklapa se u barokn” razvijene skale ekspresija i predloga intemcionalne volje, koje, koncentrisanim sadejstvom, učestvuju danas u zajedničkoj nameri iznalaženja novih regija umetnosti, nameri »demisiifikovanja« i »dešifrovanja« bića umetnosti. Ta Potjpistivka proznica, — koju stvaraju dijametralno suprotnom racionalno-filozofskom i emotivnom šaržom in'cirani stavovi u rasponu od, recimo, širokog registra nafuralističkog pozitivizma o registra spontane ili iražene FUSQOOVske nostalgije za jednostavnošću, »pastoralnošću« odnosa prema delu i životu, — omogućava nam asocijaciju koja biće umetnosti vidi kao laboratorijski objekt viviseciranja. Ali sumorni štimung takve asoc jaciie ipak ne može imati razantne defetističkoe posledicc, Jer uprkos kohnceptualnom »orgijanju« — i nezavisno od relativnosti premisa od kojih ona polaze — umetmost ostaie Eldorado za pravog namernika, makar poštojale i nespokojne prognoze o kraj njem, eshatološkom pitanju umetnost, kao što je poznata Hegelova pretpos'avka. U Stupič:nom odnosu prema umetnosti sadrži se jedni paradoksalna antitetičnost. Prvi pol te antitetičnosti nosi znamenja apolopgije, kulta klasičnog slikanja u kojem tpnhjumfuje senzitivna, čulna lepota konstituenata plastičke strukture. To je, uglavnom, period njegove tzv. tamne faze koji traje od vremena neposredno pred rat do, otprilike, sredine šeste decenije. Drugi pol otkriva nam Stupicu kao ličnost koja preispituje identitet klasičnog u“metničkog Weltanschaunga: adoracioniranju Velike Umetnosti (makar koliko ona odista bila lepa i vredna, i makar koliko Stupica i to odista maestralno čimio) sada pretpostavlja nameru otkrivanja novih umetničkih revira i move Pplastičnc i ikonične strukturacije svojih slika. Globalno gledajući, to je prostor koji u njegovom opusu traje kao tzv. bela faza. „ Ta Stupičina paradoksalna amtitetičnost više sc, u stvari, manifestuje ma planu forme nego što bismo je mogli smatrati integralnoni kvalifikacijom njegovoga dela, jer su obe faze, »tamma« i »bela«, koje smo uzeli za polove Tečene antitetičnosti, prožete, u stvari, jednim štimungom čiji mentalitet odiše intimom ljudskog trajanja, evokacijom mladosti, prolaznošću, otuđenošću i apsurdom —ı|/ to jest filozofijom egzistencije.

Prva njegova slika, koju je naslikao u 21. godini i koja nije izložena, »PFigura žene« (1934), „zatim »Autoportret sa prijateljem« (1941), »lasmin« (1942), »Bela stolica« (1943), '»Oton Župančič« (1948), »lIspred povorke« (1950) koja je svojevrsna asocijacija na Rembrantovu »Noćnu stražu«, »Žena u crvenom I« (1951), »Autoportret — ikona« (1953), »Granata jabuka« (1953), »Portret ćerke« (1955), »Devojčica sa lepezom« (1955) — u duhu su lirskog, suptilnog realizma koji blago evoluira ka ekspresionizmu. Te slike su izraz pijeteta prema Maneu, Velaskezu (njegove infantkinje), Goji, EL Greku, Rembrantu ćija dela je Stupica Vjkleo na izložbi francuske umetnosti 1937. u Beogradu i na izložbi madridskog Prada 1952 ı Ženevi. U iim slikama Stupica je ispoljio izvanredno jJino osećanje kolorita ı taktilnosti, slikarske materije. Potom. u intermecu, naslikao je Stupica seriju »Ipračke« (1054) u manjru ravuroznog »irompe loeile« — a: naturalistički iluzionizam »špil« karata, »domina« itd, sa metafizičkim prizvukcm.

Od »Devojčice u ateljeu J« (1953) a naročiito »Devoijčice u ateljeu 1II« (1955) i »Devojčice s igračkama« (1956) Stupica razvija novu koncepciju figure, svetlosti, prostora, materije i kompozicije: figuru shematizuje linijom u unfantilnom i nalvističkom duhu; svetlost od opisne funkcije modelovanja evoluira ka siniboličnom, metafizičkom i prostornom značenju; prostor svodi na jedan plan koji, ima se utisak, nije limitiran klasičnim okvirom slike; materija se konkretizuje apliciramjem i utiskivanjem stvarnih predmeta — kamenčića, stakla, dugmadi, fotografija, komada tila (kasnije praktikuje slikani i pravi novinski kolaž); Kompozicija je slobodna, olvorena, mozaičkn. Stupica, dakle, koristi iskustva Braka, Švitersa, Klea, Fotrijea, Burija, Dibifea — ostaje, međutim, svoj, autentičan. Vanvredno korenspondira sa duhom novc figuracijie: u njegovim slikama tipa »Figure s lamp:omima« (1960) postoje analogije sa raušenbergovskim pop-artističkim izrazom.

U Stupičinim poslednjim radovima matierišal še asketski reduciran — prcovlađuje ekspanzivno belo sa iragično-grotesknim crtežom fizionomije ljudskoga lika.

Je li to put ka dibifeovskoj varijanti »arl byrutfa-a?

~ Možda, ali u svakom slučaju to je koincidenobja uzrozovana logikom Stupičie »unutrašnje nužnosli«. |. i Kosta Vasiljković

OB

IJ} MJ NA |||} Po rović

— Uz premijeru filmz „Farenhajt “515. Fransoa Triton —

IAKO SE RADNJA Triloovog filma »Farenhaijt 451« zbiva u vanvremcnskim okvirma jedne nepostojeće civilizacije u kojoj, možda, irebau da naslutimo mogućnu buducnost našep svel:, njegov film ipak ne treba shvatiti isključivo kao pokušaj da se sredstv ma naučne famtastike oživi atmosfera jeunop elektronskog doba. Trifo je i sam u svojim dnevnicima sa. snim:xnja naglasio da nije želeo da napravi naučno-Tantastični film, tvrdeći da bi u tom slučaju snimio priču o xlva robola koji bi se na kraju filma prvi put poljubili, što bi, samo po sebi, bilo vrlo dirljivo. Njegova namera je pre bilu da konstruiše fabulu čija bi radnja bila” smc: štena u jedan vremenski prostor u kome, u glavnim crtama, možemo prepoznati OVO naso vremc kibernetike, automatizacije i tehničkih. čuda, koje pret! da definitivno oluđi čoveka o.i njegove prave suštine. . i

Uostalom, Trifo je film snimio po istoimunoj knjizi Reja Bredbenija, koja, iako žanrovsli pripada naučnoi fantastic”, tt stvari predstavlja njen vrlo specifičan ogranak, Ta literatura »Marsovske hronike« i »Farenhajt 45le — u suštini ispituje položaj čoveka u Jednom budućem društvu u kome bi se posledice naučnos i tehničkog progresa poražavajuće odrazile ma međuljudske odnose, i predstavlja oblik demokratskog otpora protiv konformizma, tehnokratske histerije, rasizma i civilizacije koja u potpunosti zapostavlja: sve, oblike humanističke kulture. .

Trifoa je možda najviše privukla literarna vizija jednog svela u kome se spaljuju knjige i sprovode raciic na čitaoce, kao vremena u kome zavet teelviziic poprima monstruozne razmere i postaje iskliučivo sredstvo komumikacije — ukratko, vizija jednog vremena potpuno izgublienog za kulturu. Zato je njegova režija nastojala da oživi imaginarne prostore Bredbcrijeve novele uglavnom wu njihovim spolinim obris ma; scenografija ie, tako, omeđivala jedan izmišlieni, artificijelni prostor u kome su realni predmeti i ostvarenja tehničkop progresa predstavlieni u groteksno-karikaturalnom obLiku: arhitektura tipske gradnje u crvenoj Opeci, TV ekrani koji skoro zapremaju površinu čitavog zida, stimulans — pilule za jačanje volje, lekarske uintervencije posle kojih pacijent obnavlja sve vitalne funkcije, uključujući i pojačane scksualne apetite, »egzaktna« nastava po školama koja od dece ·stvara male poikretne robote — računare itd.

Prvobitno fiksirano jezgro ovog sveta, u prvoj transmisiji, predstavlja »izmišljenu stvarnost«, a kasnije popr' ma obeležja fantastike koju bi, jednoga dana, mogla postati i realna stvarnost. U glavnim obrisima mi ovaj naš svet u mreži ogledala ovoga filma i prepoznajemo, samo ako nam pođe za rukom da iz njega izdvojimo kao nebina ironična dupliranja ı groteskna uveličavanja. Naravno, uz malu vremensku amticipaciju, tj. svest o tome da je to moguće, blisko buduće vreme, »sa malo ljudskog poštenja i puno Televizije (Kingsli Eim's). Zato u ovom filmu ima nešto od istinskop uznemirenja i pamfletske ogorčenositi po kvalitetu i smeru vizije koja slika moru jednog totalitarizma bez presedana. Sve ukazuje na to», garda grotesknih vatrogasaca koji vrše pohode ma biblioteke i savlađuju veštinu pronalaženja skrivenih kmijiga, njihova crvena vatrogasna kola koja Trifo snima u dugim panoramama, kafkinski dosijei građama koji čitaju knjige, »mesta za potkazivanje«, pokorni građami kojima je televizija kolektivna opsesija. koja vlada, nj.hovim. mislima i osećanjima, vaftrogasni kapetan koji deli svoje slike potčinjenima i najzad — stravični rituali spaljivanja knjiga.

Farenhajt 451 — temperatura na kojoj poči-

O GUTENBERGU i o njegovom udjelu u pronalasku štamparske #ještinc ispisano je već veoma mnogo papira i odštampane su bezbrojne knjige, ali usprkos svemu tome mnogo štošta što j u vezi s njime, ostalo je mutno i nepoznato. Nije nam poznata čak ni godina njegova rođenja. Pretpostavlja sc, međutim, «a je to bilo neku godinu prije 1400, u njemačkom gradu Maincu, poznatom već u fo vrijemc po njegovoj razvijenoj manufakturi i bogatoj srednjovjekovnoj arhitekturi. Njegov otac sc zvao Fridrih Gensflajš, a mat: Elza Firih zum Gudenberg. Oboje su bili patriciji. Kako je njegova ma: bila baštinica . dvorca Gudenberg, to je i naš Johan, kao i njegovi Yocditelji, po običaju onog vremena, uzeo ime tog dvorca kao svoje prezimc.

Kad je Gutenbergu bilo nešto više od dvadeset godina — god. 1420. — izbila je ın Maincu pobuna protiv patricija i on je, da bi spasio glavu, morao odatle bježati. U emigraciji je morao potražiti neke mogućnosti za Život i iz tih razloga je izućio zanat zlatara i brusača ogledala i dijamana'a, a izgleda da je bio i prepisivač knjiga.

Iz sudskih spisa, koji su pronađeni god. 1760. u Strasburu, razbire se da je Gutenberg sklopio ugovor s trojicom građana toga grada, među njima i nekim Andreasom Dritzenom, da će ih naučiti kako se brusi drago kamšnjc i kako se prave ogledala. U toku učenja, ta trojica štrasburških građana zapazila su, da sč Gutenberg bavi i nekim drugim poslovim:, koje od njih skriva. Oni su vremenom otkrili o čemu se zapravo vadi i dopunili su MHgOVOT, da ·će ih on naučiti i tim poslovima, 1j. štamparstvu. ” Kad je god. 14309. umro taj Dritzen, pokojnikova braća Jerge i Klaus, zahtijevala su da ugovor ostane i dalje na snazi, a sva pokojnikova prava da pređu na njih. Oni su to zahtijievali tim više, što se štamparska radionica, u kojoj je Gutenberg vršio pokuse i učio SVOJĆ učenike, nalazila baš u'kući pokojnikovoj. Gutenberg je bio drugog mišljenja ı smatrao Je, da je samom Dritženovom smrću prekinut svaki ugovor, a prava pokojnikova, koja proizlaze iz tog ugovora, da se ne mogu prenositi automaiski na njegovu braću, Da se ne bi otkrila njegova tajna, a isto tako ı zbog ne-

nju da sagorevaju knjige, Sn'mci gorućih knjiga u krupnim planovima, knjige koje lete na

gomilu iz rafova biblioteka, vatra iz koje se previjaju stranice Foknera, Sartra, Odibertija,

Korioa, Ženea, Selindžera, Ar'stotelove »”Etike«, ~

monogralije o Salvadoru Daliju, starog Dpyimerka »Kajea di sinema« iz vremena Andre Bazena, — ali i vatra u kojoj sagoreva, »Majn Kampi« Adolfa Hitlera. Taj svojevrsni genocid nad knjigama, ta. deformisana slika sagorevanja papirmate slave, te literatura koja se preivara u pepeo — stravičan su simbol umiranja Reči na lomači, Reči od kojih se očekujc da definitvno nestanu pošto su sagorele. "Taj sterilni svet Bredberijeve novele i Trifoovog fil ma vodi, u stvani borbu protiv Reči, a ne protiv knjiga, to je svet Ljud, Bez Reči, ljudi ncemubštih i opsednutih slikom i televizijskim psiho-testovima i programiranjem. To je ant cipacija jednog sveta bez misli, reči i govora, koji smetaju najviše zbog toga što dovode sve u pitanje. Vreme otubpljujuće televizijske sreće i večernjeg razgledanja stripa bez teksta kao što to dćini Montag pre svog preobražaja. Smrt Reči znači naravno i prekid komunikacije: putnici Trifoovog jednošinskog voza su zatvoreni u ljuštur: potpune nekomunikatlivnosti. Nestanak apstraktnog, šifrovanog opštenja sa svetom podrazumeva i gubljenje osnovne ljudske osobine i nastojanja da se rečju najpribližnije opiše život pod zvezdama, bilo kroz stranice proze, ili neponovljw stih pesnika, ispravnu tezu političara ·ili hijeroglofi naučnika. Ceo taj panoptikum jezika, ceo kosmos pisane tradicije i kulture treba da išćezne u naletu jedne piromanske sfroefi i VoloUfivne pomame ljudi

"koji su odsustvoni Reči, odsutni i iz samog živoja. . . · Međutim, Reč je ostala da gospodari u vlasti nad vremenom. Smrt Trifoovc starc aome ko. ja pali vlastitu lomaču nad knjigam: od kojih ne pristaje da se odvoji, Izazi!Va konačan pučobražaj u Montagu ı O Sc „priklanja carstvu ljudi — knj ga, ljudi od kojih svako zna na. pamet jedno književno delo. Jedan ceo ljudsko kulture tako biva ponovo osvojen ı Ti;foov fi} viaća nadu u opstanak Reći, a preko njih iu opslanak govora i Života, Ta mistenija filcsi, nja i pamćenja knjiga cdvija sc u „čudnoj i. seobini oftpadnika koji se zovu »Život Anriji Brilara« od Stendala, »Priče tajanstva . mašic, Edgara Alana Poa, »Vladalac« Makijavelija i »Jevrejsko pitanje« Žan Pol Sartra; kolonija ljudi knjiga, vesnika nove kulture u kojima se u svakom ponaosob zaustavila i fiks rala po jedna tvorevina ljudskog duba.“ |

U toj završnoj sekvenci Trifoovog lilma u kojoj ljudi — knjige šetaju snežnim pejzažem mrmiljajući reči sa stranica svoga pamćenja, sažima se snažan akt vistički stav ove utopije o budućnosti koja je svedočanstvo o Baproliii: nosti Reči, ali i svedočanstvo o otuđeniu kulture, »Farenhajt 451« tako otkriva jednu sW mornu viziju budućnosti u kojoj se kdestruk. tivha snaga ljudske prirode okreće protilv a stvenih prozvoda duha, da bi se kasnije, stva ralačkim činom opet uznela do njega. Ova ugnemirenost i potištenost »Farenhajta 451« svojim iracionalnim osnovama duboko de. etski opredeljena i znači odbranu i subjekiivnji reakciju jednog sineaste koji voli knjige isto toliko koliko voli i f.Imove, .

SCENA IZ FILMA »FARENHAJT 451«

R.JUMOI i GODINE

STAMNIPAN

500-GODIŠNJICA SMRTI JOHANA GUTEMBERGA

vjerovanja u pravednost sudske presudz, Gu“enberg je iz radionice ubrzo potajno iznio slova i rastavio štamparsku presu, iako su čeliri stranice bile već složene i spremljene za štampu.

Nezadovoljni takvim ishodom stvari, braća Dritzen podnijela su protiv Gutenberga tužbu sudu. Ta parnica je okončana 12. prosinca 1439. Kako se iz presude razabire, braća Dritzsn su bili kako. se to kaže »veoma vješti ljudi«. Oni su Još onda pred višc od pet stotina sodina dobro znali, da će svome protivniku najbolje nauditi ako ga osumnjiče pređ vlas*ima, da s bavi urotničkim poslovima.

Ali, usprkos tom »vještom« manevru svojih profivnika, Gutenberg. Je uspio dokazati, da sc bavi pronalascima, koji treba da posluže dobrobiti čovječanstva, a ne kao sredstvo pobune protiv vlasti. Sud je isto tako potvrdio i pravilnost Gutenb:rgova., stanovišta o neprelaženju prava pokojnikovih na braću. Ti sudski dokumenti su ujedno i najstariji historijski podaci u Gutenbergovom bavljenju štamparstvom.

Ubrzo potom Gutenberg jc osnovao neko komanditno društvo za eksploataciju svog izuma, ali ic već nakon godinu dana, god. 1440., upao ponovno u neku parnicu, koja ie prouzroLkovala raspad čitavog, društva, a koliko se moŽž: zakliučiti iz sačuvanih dokumenata, izgleda da se radilo o presama za štampanje.

Po dokumen'ima kojima danas raspolažemo, možemo zaključiti, da je Gutenberg r.a svojim pronalascima počeo raditi god, 1436, u Strasburu, i to u velikoi tainosti. Tu ic on došao na ideju, da pojedinačna slova lije iz legura olnva ı da napravi snravu za liv»nje tih slova. Pored toga, on je otišao još dalic: smairajući da je posao otiskivanja trljačicom ne

samo veoma spor i zamoran, nego i kvalitetno slab, jer nije davao jednolične otiske, Gutenberg Je došao na idju, da pritisak treba izvrši'i odjednom i ravnomjerno na površinu čitave ploče, jer će se samo na taj način moći dobiti otisak, koji će biti po čitavoj svojoj Dovršini jednolik. To mu ic i uspjelo upoircbom jedne ravn» ploče, kojom ie pritisnuo papir ma slog premazan bojom, Taj pritisak je izvršio pomoću prese, koja je u svolim bitnim elementima bila veoma slična presi za kiseljenje kupusa, odnosno cijedđenje grožđa ili malina koja se još i danas uveliko upotrebljava. Kako je Gutenberg: zapravo došao na ideju da lije iz olova pokretna slova nije nam po„znato, ali postoji legenda, koja je u tom pogl»du veoma in:eresanina i instruktivna. Ta le genda kaže, da je on jedne Badnje večeri sjedio

_ u svojoj radnoj sobi zamišljen : zadubljen u svo-

je planove, a njegova žena, koja nikako nije mogla da shvati smisao njegovih napora, da je lo veće bila još nervoznija i nesnosnija nego inaće, uslijed čega se Gutenberg još više povukao u sebe i sav przdao svom radu.

U tom poslu prekinuo ga je jedan od nje govih učenika, koji je došao sa ženom da bi proveli Badnje veče sa svojim učit»liem. Po običaju onog vremena, radnikova žena je otDošela gatati (vračati) lijući olovo u vodu. Kako je zdjela, u kojoj se nalazila voda, bila pokraj Jedne od drvenih ploča u koj» je Gutenberg urezao svoja slova, kapljice olova koje su slučajno i neprimjetno padale pored zdjele, upadale su u urezana mjesta na ploči. Kađ je Ssutradan Gutenberg uzeo tu ploču u ruke, zapdzio Je da su sa nje o!mali komadići olova sa

KNJIŽEVNE NOVINE