Književne novine

[_ ESEJ |]

o metafizičko značenju SS(t

ZA ILJUBITELJE tradicionalnih, udobnih kla. sifikacija »Seobe« su ono što se popularno zove »istorijski roman«. Međutim, kategorija istorijskog: romana predstavlja već sama po sebi nešto u teorijskom pogledu prilično sumnjivo i neodređeno. U najbolju ruku, ona nam kazuje da neka knjiga ima »istorijsku« temu za svoi predmet, a takvo jedmo saznamje je koliko banalno, toliko i apstraktno u rđavom značenju ove reči,

„Nećemo, sigurno, načiniti neko veliko otkniće ako kažemo da je za jedno književno delo presudna ne tema kojom se njegov autor bavi, već način na koji je ta tema umetnički oblikovana. Ako se, dakle, pisac odlučio da. literame motive potraži negde u bližoj ili daljoj prošlosti svoga naroda, to još mikako ne mora mačiti da je, samim fim, izabrao književne okvire koji isključuju svaku širu i umiverzalniju poruku. Često biva da izvesni autoni, koristeći se takozvanim umiverzalnini temama, iskazuju neke sasvim privatne vizije, "usko ograničene ličnim, nacionalnim itd. horizontima svoga tvorca. IT obrnuto. Ponekad pisac upravo specifičnom Jliterarnom obradom jedne »lokalne«, »istorijske« teme otvara čitaocu daleko složenije i šire vidike no bilo koji »filozofski« romam.

„Upravo ovo poslednje je slučaj sa knjigom Miloša. Crnjanskog. Već prve »Seobe«, koje su se pojavile prc neke četiri decenije, domose sobom jedmu poruku čije se značenje može, sa puno razloga, smatrati umiverzalnim. Kad čitalac uzme u ruke ovo dragoceno i po mnogome izuzetno umetmičko delo, već na samom početku čekaju ga dva ritmično i efektno uobličena iskaza sa nekim neobičnim lirskim prizvukom: »Beskrajni plavi krug. U njemu, zvezda.« (Sabrana dela Miloša Crnjamskog tom I »Prosveta« Beograd, 1966, str. 11). . S obzirom na to kako su ove dve rečemice intonirane, jasno je da i taj plavi krug i ta zvezda nisu slike »deskniptivnog« karaktera. Piščev cilj nije da samo umetnički evocira izgled jednog večernjeg neba onako kako ga doživljava glavni junak Vuk Isakovič nego da nam pomoću tog izgleda predoči i nešto drugo, da nam predoči postojanje jednog sveta u kome, kako Biblija kaže, »moljac ne grize, rđa ne kvari i lopov ne krade«.

Metalizičko značenje slika kao što su ona nebeskog kruga i zvezde u njemu, možda najbolje otkriva pogiavlje »Seoba« u kome se pgovori o »strašnom bunaru očajamja« u koji je utonuo glavni junak: »Za nečim nadzemaljskim zažude te noći Vuk Isakovič, ne samo za sebe, već i za svoje, zaspavši pred svojom kolibom, u zapari letnje noći pred Strasbourgom oseliv da je prevarem, ponižem, a da beše rođen za nešto čisto, svetlo, vanredno i neprolazno, kao ti komadi neba, što srebrni i plavi lebde svu noć, ispred sjajnih sazvežđa, nad krovovima varoši, travama, brdima i rekama, duž kojih su treperile logorske vatre vojske, koju je, kao tiha, letna kiša, zasipala mesečina.« (Ibid., tom I str. 258).

Ono što se u prvim rečenicama romana samo sluti, ona viziija nečeg »čistog, svetlog i neprolaz nog«, sada se razvija u lirski uobličenu poruku izuzetne lepote. I ovde tekst ima, u stvari, dva sloja: jedan »deskriptivni« i jedam metafizički. Ovaj prvi raspoznaje se po tome što konkretno, opipljivo izaziva u čitaocu viđenje nekog geografskog i istorijskog podneblja. Znaci raspoznavanja ovog drugog su: pOVišen, lirski tom, uzdignut, pomalo svečani Yritam i izrazi eksplicitnog aksiološkog značenja: »nadzemaljsko«, »vanredno« i »neprolazno. Ista ova dvostrukost literarnih slojeva otkriva se i u strukturi psihološkog lika Vuka Isakoviča. Portret glavnog junaka nosi sva obeležja jedne uverljive literarne vizije. Profil Vuka Isakoviča izvajan je pomoću čitavog niza psiholoških i »istorijskihe karaktenistika koje čine jednu izuzetno dobro i upečatljivo satkanu literamu celinu. Sve ove karakteristike obrazuju »realni«, »zemaljski« sloj figure glavnog junaka. Umivanje u vedru, poseban oblik profesionalne fizičke izobličenosti, neostvarena žudnja za nepravedno uskraćenim unapređenjem, samo su neke od crta koje lik glavnog junaka čine izuzetno opipljiVin; i stvarnim. .

U isti mah, u strukturi Vukovog lika, negde ispod te opipljive i stvame literarne gradnje, nazire se i nešto što, prema piščevoj zamisli, ne možemo svesti na psihološku i istorijsku ravan kmjige. To je upravo ona ceznja za nečim nadžemaljskim što ju je junak »Seoba« osetio zaspavši pred svojom kolibom u zapari jedne letnje noći. .

Međutim, nije dovoljno samo konstatoval:

risustvo jedne metafizičke dimenzije lik 6: ·literarnoj strukturi. Valja odrediti, ı koli dimih 'mašaj ima ta dimenzija. Zračenje TDOJCĆV filozofski intoniranih mesta neke knjige moOoZč . često biti ograničeno na sasvim mali O o: „ni prostor«, a može se prostirati ı na celokupnu umetničku građevinu, kao što kakav iZvO! sveilosti može delimično ili polpuno osvetljavali izvesnu arhitektonsku konstrukciju.

U isti mah, u strukturi Vukovog lika, ncF_ nje:: jedna čiji je nosilac Vuk Isakovič i GO ga čiji je nosilac njegov brat Aranđel. Obe sc »odiednako nalazc u znaku zvezde. Nije Tu00.8|; slučajno da poslednja glava knjige nosi isl naslov kao i prva: »Beskrajni plavi krug. L njemu, zvezda.« (Ibid., tom 1 str. 319). Na taj način, čitava struktura romana je uokvirena jednim iskazomni metafizičkog značenja. ·

' Dinamičku okosnicu glavne linije književne

arhitektonike čini odlazak Vuka Isakoviča u rat i njegov povratak iz rata. Po prirodi stvari povratak predstavlja poentu knjige. Stoga Treba istaći da se upravo u poslednjoj glavi romana još jednom pokazuje Ono, isto dvojstvo psihološko-istorijskog i metalizičkog sloje o kome je već bilo govora. ;

|. KNJIŽEVNE NOVINE

Prisustvo metafizičke poruke na kraju knjige ispoljava se direktno i indirektno. Direktno je magovešteno izrazima velikog aksiološkog naboja, uklopljenim u ritmične i naglašeno lirski uobličene rečenice. Vuk lIsakovič na kraju romana doživljava onu istu Žžudnju za nečim »vanrednim, što je, kao i nebo, osećao da sve poknriva.« (Ibid., str. 335). Imndirektno, ova žudnja se ogleda u zaključku koji glavni ·'junak izvlači o celokupnom svom ramiJom živolu: »Prazno je bilo pred njim. sve i uzaludno zanavek za njim što beše prošlo,« (Ibid., tom TI str. 334),

Ovaj »zaključak« Vuka Isakoviča sam po scbi sigurno ne bi imao veliku uverljivost. Međutim, autor se postarao da tako koncipira Žživoini put svop junaka da fo izvanredno lubedljivo potvrđuje Vukov doživljaj, Glavmi junak i njegovi vojnici puke su igračke u Tukama tuđe, stranc vojne sile koja suveremo odlučuje o njihovim sudbinama.

I privaini život Isakovičev daleko je od toga da bude posut zvezdama. Vukova supruga gospoža Dafina umire iznenada »bez ikakve veze sa mjim«, prevarivši ga prethodno sa njegovim sopstvenim bratom.

Upravo u tome što čitav život Vuka Isakovića izgleda tako »prazam i lud« vidi se indirektno prisustvo onog beskrajnog plavog kruga kojim počinje i kojim se završava knjiga. U svetlosti visokog strazburškog neba po kome plove sazvežđa životna putanja glavnog junaka deluje uzaludno i besmisleno. Prema tome može se reći da glavnu liniju strukture prvih »Seoba« prati jedna sasvim određena metlafizička poruka.

Ista ova poruka osvetljava i lik drugog brata Isakoviča Aranđela, oko koga se koncentirišu krugovi sporednog toka romana. I Aranđelov lik ima svoj psihološko-istonijski sloj, ništa manje uverljivo umetnički oblikovan no onaj što ga nalazimo u sklopu portreta Vuka Isakoviča. Aranđel je zamišljen kao preduzimijivi, suvonjavi, bludni trgovac jareće bradice koji je poželeo i dobio ženu brata svog. Međutim, upravo u času kad taj isti trgovac Aranđel zavoli svoju snahu »jednim čistim i oštnim osećanjem« (Ibid., tom I str. 278) i u njegovom se životu pojavliuje beskrajni plavi krug u kome sjaji zvezda. Aranđel Isakovič, koji je svc svoje zemaljske poslove uređivao sa velikim uspehom, nemoćan je, prema piščevoji zamisli, da ma šta uradi u svetu svoje jedine velike ljubavi. Kao što znamo, kratko vreme pošto je njenom deveru pošlo za rukom da je dobije gospoža Dafina umire. U tom času, Aranđelu se »učini kao da se pojavljuje visoko nebo. Kao i njegov brat, u snu, i on je video, van sebe od straha i žalosti, plave krugove i u njima zvezdu.« (Ibid., tom TI str. 300).

Smrću gospože Dafine praktično se završava priča o Aranđelu Isakoviču. Sve Što pisac kazuje posle toga o ovom svom junaku, manje-više je sporedno i nevažno. Tako, dakle, oba toka prvih »Seoba« mose u suštini istovetnu poruku o čovekovoj sudbini, osenčemu i obogaćenu psihološko-istorijskom dimenziJom romana.

Na jednom širem planu i u jednom pro: dubljenijem vidu slična poruka nadahnjuje i umoinički organizuje strukturu drugih »Seoba«. Glavni junak ovog romana, Pavel lsakovič, predstavlja ono središte prema kome teku i razvijaju se skoro sve bitne linije knjige. I u strukturi ovog lika može se najpre naći jedan psihološko-storijski sloj. Pavle je zam:šljen kao srpski oficir u službi Austrije koji traži utočište u pravoslavnoj Rusiji. Visok, hrabar, mehanholičan po naravi, sa vidnim znacima duševnog oboljenja na kraju puta — takav je glavni junak »Seoba«, tako je otprilike, zamislio i realizovao njegov psihološki portret autor romana.

Međutim, i u sklopu Pavlovog lika postoji nešto što se ne može svesti na psihološko- isstorijsku ravan knjige. Pavel Isakovič je, naime, zamišljen i kao neko ko traži pravdu za sebe i za svoj nacion i tom mjegovom traga: nju posvećen je gotovo čitav romam. Svaki značajniji susret koji je Pave! Isakovič imao na svome pufu u Rusiju tako je koncipiran da u konkretnim, psihološko-istorijskim okvirima autorove vizije predstavlja izvesnu praktičnu proveru moralnog traganja glavnog junaka. !

Primera radi, podsetićemo na četiri ovakva susreta što vidno obeležavaju Pavlov put: jedan u Austniji, drugi na domaku Rusije i treći i Četvrti u samom središtu pravoslav-

Predrag ČUDIĆ

Leto nad gradom u oluji Zastaje, mršti se

Oblak ko bauk nebom Spliće bezbrojthe vetrove.

Daleka Akonkagva okleva . Kao glumica t frahsu Zaboravlja se priroda I prste provlači kroz kosu.

O krovovsko letnje čudovište Tvoje lice pogođeno gromom Rasprskava se elektricitet Kao poljubac s tobom.

Oh, taj izraz promehi, ublaži I očima se nasmeši

Tu boru ko provaliju Osmehom jednim isprazni.

Crveno more tvoj odsjaj Kao istopljen koral

Rasplakan za lepotom Kaplje s baršunastog svoda.

Oh, taj izzaz promeni, ublaži I zube ko muhje sakri Munhjama kao stazama

Od sinoć lutamo 1.

Bili smo prolaznici. I videli smo sve ı žurbi Talas jedan ma mebu, Odsjaj Akonkagve u Suzl.

Tad smo zastali pred kapijqm Oklevajući da iščezneno

Leto je pred gr- | Zastajalo, mrštilo se, nestajalo.

Nikola MILOŠEVIĆ

(Da

nog POoia za kojim je toliko čeznuo glavni unak.

: Prvo veliko razočaranje za Pavla Isakoviča bila je porodica Božič. Dok sc gospoža Božič i njena kćer otvoreno nude glavnom junaku, dotle glava ove porodice major Joan Božič »zločinac«• u kome je glavni junak »prvi put video koliko ima zla u čoveku«, demuncira svog zemljaka austrijskim vlastima da bi na kraju pokušao i da mu oduzme Život, ugostivši ga prethodno u svome domu.

Još je veće razočaranje za Pavla Isakoviča predstavljao njegov drugi sunarodnik, Višnjevski, oficir ruske vojske. Ovaj oficir nasrće na Anu, Đurđevu suprugu, ne obazirući se nimalo na to što je ova u drugom stanju. Varvari, koja ga odbija, Višnjevski priprema zamku u svome stanu i pokušava da je siluje, pa ona kasnije pripoveda Pavlu kako u kući njihovog zemljaka rosijskog predstavnika u Tokaju »ne stanuju ljudi, i njihove sunarodnice, već kobile ždrebne, i ajgiri« (Ibid., tom III, str. 124).

Treći sudbonosni susret doživeo je Pavel Isakovič sa ruskim generalom Kostjurinom. Ograničeni, samouvereni general zahteva od svoje okoline slepu poslušnost i stereotipnc odgovore na isto tako stereotipna pitanja. Pawel Jsakovič usuđuje se, međutim, kao što znamo, da Kostjurinu odbrusi nešto što ga je moglo lako koštati »usekovanija jazikov«. O vaj Pavlov hrabri i smeli čin završio se, međutim, prema piščevoj zamisli prilično tužno. Posle svog neodmerenog, ali junačnog postupka, Pavel Isakovič ostaje sam, bez zemljaka, bez prijatelja, pa čak i bez rođene braće, jed-

no posle podne kada je sunce počelo da silazi”

na ravan Dnjepra.

Za poslednje i najtragičnije razočaranje Pavela Isakoviča saznajemo kroz onu tužnosmešnu priču o audijenciji. U svome traganju za pravdom Isakovič je rusku imnperatoricu video kao neku svetlu tačku u kojoj čeka spas i mjega ı sve mjegove sunarodnike. Pisac nam, međutim, kaže da je njegov junak video caricu samo u jednoj glupoj i surovoj oficirskoj šali. Uz pomoć nekih srpskih oficira u ruskoj vojsci, Višnjevski je izveo sa Pavelom lIsakovičem čitavu komediju u kojoj se umesto prave vladarke svih Rusa pojavila izvesna gospoža Elisaveta, žena kapetana Miškoviča. Tako se završio Pavlov san o pravdi, sa: svim u duhu one izreke koju navodi jedan od junaka »Seoba«: »Mnogi je našao šipak tamo gde je tražio ružu«.

I lični život Pavla lsakoviča zamišljen je tako da čitaoca pobuđuje na slične žaključke. U svome veku glavni junak je voleo samo dve žene i to obe uzalud. Njegova prva ljubav bila je zapravo zakonita mu supmuga. Ali Pavlova naklonost prema ženi rasplamsala se i rascvetala tek posle njene smrti. Putovanje Pavla Isakoviča u Rusiju prati spomen na ovu uzaludnu ljubav kao kakav tragični, setni lajtmotiv. Na samom kraju knjige pisac nam skreće pažnju na to da nadzemaljska strast njegovog junaka sa godinama nije prošla. Naprotiv, ta žena »pre mu se javljala, samo u snu, sad mu se javljala, u mislima.

TI na damu.« (Ibid., tom III, str. 447).

Pavlovo putovanje uokvireno je JOŠ jednom uzaludnom strašću, ovoga puta prema jednoj živoj ženi. 1 ova naklonost glavnog junaka takođe jie neka vrsta tragičnog lajtmotiva što poput kakvog rekvijema prati njegovu Odiseju. U Pavlovoj žudnji za tom ženom ima nečeg što podseća na Aranđela Isakoviča ı nje

·govu nesrećnu ljubav prema gospoži Dafini.

Razlika je samo u tome što je pisac Pavlovu naklonost oblikovao čistijim i oduhovljenijim potezima i što ova naklonost nije zadovoljena čak ni za trenutak kako to, međutim, u priči o Aranđelu lsakoviču biva. Tu Crnogorku za kojom čezne čitavog svog života Pavle je, znamo, upoznao sasvim slučajno, da bi zatim bez uspeha tragao za njom po Rusiji i da bi se najzad sa njom mimoišao u Kijevu sa: mo za jedan jedini dan.

Pavel Isakovič nije jedini junak »Seoba«

| koga prati zla sreća uličnom životu. Kada bi

to bio slučaj samo sa likom glavnog junaka, onda bi, svakako, time piščeva literarna poruka osfala, u izvesnom smislu, zatvorena u psihološko-istorijske okvire romana. Čitalac bi, naime, mogao pomisliti da je zla sreća u ličnom Životu Pavela Isakoviča nešto Što proizlazi iz psihološkog i istorijskog portreta ovog književnog lika, a ne nešto što je, na neki način, osnovno obeležje ljudske sudbine.

Miroljub TODOROVIĆ

KORACNICA CRVENOG UNIVERZITETA

Posvećeno Vladimiru Majakovskom

Ko kiša plamna ma zemlji sušnoj što mlazom vode peva

Putem revolucije korača]mno

Leva! Leva! Leva!

Nek padne sunce u naša Sfca Nek muhja zemljom seva Poteraćemo kljusinu istoriju Leva! Leva! Leva!

Za hrabrost očeva znamo iz knjiga Hvala! Budućnost već zagreva Danas i dalje naša je briga

Leva! Leva! Leva!

Pred očima nam, ko nekad njima Komuna-.— zvezda izgreva Mladost je naša privilegija

Leva! Leva! Leva!

Pisac, zbog toga, uporedo sa vizijom Pavlove lične nesreće razvija na sporednom plamu knjige i viziju lične nesreće nekih drugih junaka. Među pričama posvećenim ovoj poslednjoj temi osobito se ističe dubinom i lepotom ona o gospodinu Georgiju Trandafiloviču.

Psihološki portret gospodina Georgija Vveoma se razlikuje od Pavlovog. Pavle je melanholik i pesimist; Trandafil je veseljak i oplimist. Pavle živi u snovima; Trandafil je čvrsto obema nogama na zemlji. Pavle nije u stanju ništa da postigne u svom praktičnom Životu, Trandafil sa neverovatnom lakoćom rešava sve praktične probleme. Za gospodina Georgija jedan jumak »Seoba« kaže: »Taj sve ume. Taj sve zna. Sve može.« (Ibid., tom II, str. 316). ·

Po svojoj praktičnoj umešnosti, gospodin Georgije Trandafilovič liči na Aranđela Isakoviča, a liči na ovog poslednjeg i po SsOCijalnim odrednicama svog lika, Postoji, mećufim, između ova dva Književna junaka još jedna sličnost: i svemoćnom trgovcu goSspodinu Georgiju sudbina se pojavila u vidu jedne žene — njegove sopstvene supruge, gospože Femke. Dovoljno je bilo, naime, da gospoža Femka napusti gospodina Georgija Trandafiloviča pa da sva njegova sigurnost, sva mjegova samouverenost i sav njegov optimizam netanu kao da nikad nisu ni postojali. Dovoljna je, dakle, bila samo jedna prevrtljiva i verolomna supruga, pa da se čitav onaj, reklo bi se, savršeno uređeni praktični svet gospodina Georgija pokaže isto onoliko trošan i loman kao i idealni svet glavnog junaka.

Bez obzira, znači, na sve razlike u psihološkim profilima Pavela Isakoviča i Georgija Trandafiloviča sudbina ove dvojice književnih junaka, metafizički shvaćena, u suštini jc lsta. I kao što u prvim »Seobama« psihološka i istorijska specifičnost likova braće isaković otkriva nekakvu dublju, sudbinsku istovetnost njihovih Životnih putanja, tako i ovde,.iza Tazličitosti Pavlovog i Trandafilovog lika/ sijava izvestan muetafizički identitet.

Ovaj identitet obuhvata svu onu. izuzetno složenu mrežu strukture romana o Pavelu Isakoviču. Sve četiri Čvorne tačkc glavnog toka radnje, čiji je nosilac glavni junak, otkrivaju u svoj svojoj umetničkoj raznolikosti ncšto zaiedničko, jednu poruku što govori o bespomoćnosti i ništavnosti svekolikog čovekovog truda pod suncem. .

Za razliku od prvih »Seoba«, u drugim »Se'obama« se osnovmo, najšire značenje književne strukture iskazuje u opštijem obliku i to kroz dva osnovna vida. Jedna od novina koje donose druge »Seobe«, svakako su pojedini autorski iskazi što predstavljaju ncku vrstu metfafizičkih komentara središnjih tokova TOmana. Ovako, recimo, pisac komentariše Pavlovu neostvarenu želju da sc sretnc sa 1 skom caricom: »Takvi susreti su na ovom svciu, uvek, retki.« (Ibid., tom III, 450), A ovako opet, pisac zaključuje priču o PavloVom uzajudnom lraganju za jedinom Živom ženom do koje mu je zaista bilo stalo: »Slučaj je najveći komedijant u Životu ljudi i narodas. (Ibid., tom III, str. 439).

U »Seobama« se mogu naći i metafizički komentari teksta izrečeni sa tačke gledanja glavnog junaka. Takav je, na primer, ovaj iskaz koji sažeto formuliše završnu filozofiju Pavela Isakoviča: »Pavle je, kad su mu bratenci dolazili i posećivali ga, govorio: »Vidi mu se, kaže, da neke mađije vladaju u ljudskom životu, a ne Bog, niti volja ljudska.« (Tbid., tom III, str. 452).

Odmah pada u oči smisaona podudarnost navedenih metafizičkih iskaza, bez obzira jesu li izrečeni s tačke gledanja autora, ili s tačke gledanja glavnog junaka. I misao o slu-

Nastavak na 8. strani

LETO NAD GRADOM

Moja ljubavna pesma

Izlažiš na ulicu

Grad sada ječi, IT eho se sastaje;

radom u vetru Ti u haljinici,

Vrelih 40 stepeni.

Bili smo prolaznici i

·I videli smo sve u žŽurbi , Tad smo zastali pred kapijom I oklevajući sa letom iščezli.

Ali sa nama Nešto se događa

Kanjon u vrevi, aalami Prozorski pogled zabrinut. Na svetu smo sasvim sah.

U predgrađu nad morem Ja zvoni, zastaje,

Zeleno polje groznice

Letnji dan, na asfaltu

To nije ni, život, ni sah, ? To je opojna dosada.

Međutim, sećanje

Strašni gost samozvanac Otišla si — došao je Zvekirom lupao na vrata.

IT ja sam otvarao

Sa plavim osmehom Samozvanac je rukom Pretio i mahao.

IT video sam demona U ruhu mog kostura JIzlišnog, ničijeg,

Rastuženog do jauka.

I video sam tebe

. Gde gazila si po zemlj:, Druže nestvarni, Druže nebesni.