Književne novine

Medalia

Uz gostovanje Narodnog pozorišta iz Praga

DVE PREDSTAVE: »Iz života insekata« K. Čapeka i »Dom Bernarde Albe« F. G. Lorke u izvođenju praškog Narodnog pozorišta suočile su nas sa dve sasvim. različite vizije savremenog teatra, tako da se mešaju poštovanje sa divljenjem i suzdržanost sa ravnodušnošću. Može li se u ovom utisku susresti jedan od ciljeva_ gostovanja tog uglednog i tradicijom ovenčanog ansambla?

_ Naime, Mahačekova rzediteljska slika »Iz života insekata« podređena je potrebi da se pobegne od tradicionalnih formi scenskog izraza i pruže dokazi vitalnosti kuće. Dve kose površine sastavljene poput saća od ogledala dominiraju pozornicom: svaki pokret koji načini neko od glumaca ili igrača umnožava se i reflektuje u visinu. Uz to, posebno podešena svetla što se rasprostiru vodoravno ili sasvim nisko, pomažu da se zbivanje pretvori u vizuelni efekat pa ie razumljivo što gledaoce više zabavljaju optičke varijacije na pozadini nego sama glumačka igra.

Za one manie obaveštene ovakav. spektakl ima nesumnjivih draži jer odudara u mnogo čemu od našeg pozorišnog iskustva. Ali i za njih — što predstava duže traje sve to postaje zamomao tako da ih sam reditelj navodi na misao — čemu sve ovo? Pogotovo što sva ta mastojanja da se spolja dođe do nekakvog simboličnog teatra ostaju bez stvarnog rezultata! Tekst, bar u ovom izdanju, pripada pre istoriji i već zaboravlienom vremenu nego našem Životnom trenutku. Jer — alegorije su suviše uopštene, apstraktne i propraćene opštim meditaoijama o čoveku koje danas ne prihvatamo s obzirom da su u svoi svojoj plemenitosti naivne, neefikasne i nikako da zadobiju egzistenciju nečeg stvarnog. Zapravo, u iim fragmentima teško je pronaći reči koje bi posedovale snagu porebnu glumcu ako želi da svojom igrom razmakne granice konkretnog i od Ppozornice načini centar kompleksnije životne aktivnosti. Veštački simboli ništa ne rešavaju i ni šta ne kazuju: čovek je potpuno izvan svega, neprekidno na ivici pozornice, lišen svog sopstvenog smisla. Reditelj očigledno i nije imao ambicija da pomoću ovakvog teksta, u kome se više govori o cvrčcima i mravima nego našem odnosu prema svetlu, zađe u suštinske odnose materije i duha. Stoga se neprekidno iznose razna poređenja i pokušava da se Život predstavi posredno, odnosno — kao pojava koja nije vezana, samo za našc postojamje nego prirodu i odnose u nioj uopšte, Da li nas to može navesti na odlučnije suprotstavljanje stihiji?

Ovakvi spektakli su pre trideset, ili četrdeset godina smafrani za nešto novo 1 „avangardno, čime se otvaraju putevi sintetičkog teatarskog izraza. Reč nije važnija od pokreta, a misao od svetlosnog. snopa —, jer njihova lepota nije u neposrednom ispoljavanju već Teflektovanju boja kroz ovaj osobeni spektar. Sve se nadograđuje iz vana 1 sasvim pTroizvoljno, tako da glumac postaje zarobljenik stvari i objekat na koji se vrši uticaj, a ne fluid koji zrači i celo zbvanje pretvara u konkretni doživljaj. Kada se uzmu u obzir igračke i muzičke numere — sve je to na nivou jednog drugorazrednog spektakla kakav ansambl Ovog renomea me bi smeo sebi dozvoliti.

Posle gašenia svetla nad istrgnutim stranicama »Iz života insekata« spontano sc JaVIO

otpor prema svemu Što još valja videti na

IZ ZAGREBA

PROBLEMI

zmu. Zato je snaga i aktuelnost te drame u njezinoj za oitoj i Otvoreno] „društvenoj angažiranosti, u takozvanoj »politizaciji« teme i u konkretnoj dokumentiranosti bitnih pitanja i dilema našeg društva. To je prvi potpuni dram ski zaokret od ranijih hissorijskih mitologizacija i od apstrakmog humanističkog uopćavanja položaja čovjeka u nekom zrakopraznom Pprostoru, izvan realnog vremena i konkretnog Života, Dobili smo konačno dramu naše sredine i naših dana, upravo tragediju našeg ČOVIOLO borca, koji je ujedno i pobjednik i poraženik,

koja je izbjegla zamke i epigonstva ili komformizma. Tako još nije dostigla pumu dubi-

nu umjetničke ekspresije, jer je dijalog COO kratkog daba, iako dinamika napetosti etički sukobljavanja nije literarno uvljek suptilnije i svestranije transponirama, to JC drama snažne scenske ekspresivnosti i otvorena ljudskoga govora, koja fiksira aktuelne probleme, u njihovu punom životnom intenzitetu i u ŠiIrIm historijskim dimenzijama.

Druga je drama sličnog karaktera 1. jednake aktuelnosti, ali predstavlja još veće iznenađenje. Dok se kod Roksandića radi o dramatičaru već provjerene reputacije, drugu je dramu napisao početnik, 20-godišnji student Slobodan Šnajder. On jc pokazao ne samo izuzetmu smjelost, neophodnu jednom mladom. dramatičaru, nego je odmah dokazao i izraziti stvaralački dar u uočavanju i dramskom uobličavanju otvorenih pitanja i dramatskih situacija naše društvene stvarnosti. Njegova drama » -golf« (objavljena u novom kazališnom časopisu »Prolog« i koncertno izvedena u ZDK) kompozicijski je doduše još nedovoljno organizirana, a stilski donekle heterogena, zapravo razlomljena na dva dijela, koja tek krhko vezuje idejni i scenski amalgam. Prvi je dio zanimliiva dijalogizirana realistička reportaža iz redakcije omladinskog lista »Mlada misao«, a drugi je dio dijalogizirani feljton idejnih simbola, koji prelaze u alegorijsku satiru na si-

KNJIŽEVNE NOVINE

postavka.

SCENA IZ LORKINE DRAME »DOM BERNARDE ALBE«

ovoj pozomici. Čak i pitanje — da li i jedno Narodno pozorište sa velikom nacionalnom tradicijom može uopšte da bude savremeno i u toku aktuelnih umetničkih opredeljenja? Ne krije li se u njegovom jezgru nešto što ga sputava i čini nemoćnim?

»Dom Bemarde Albe« me samo da je kao predstava odagnao ovakve sumnje već je Dokazao i drugu stranu medalje, pa je u ushićenju teško bilo čak i poverovati da se pred nama nalazi isti ansambl. Odjednom sve je “drugačije: sagledavanje teksta, inscenacija, glumačka igra i smisao koji se afirmiše kroz doživljaj. U našoj sredini je omilien me sa mo kao pesnik nego i kao dramski pisac. Ali, naši reditelji veoma često imsistiraju na maniriziranoj patetičnosti, crnom baroku i stilizacijama u kojima se gubi neposredna i izvorna ljudska tragičnost u sasvim konkretnoj sijuaciji. Alfred Radok je, nasuprot tome, sav zaokupljen istraživaniem Lorkinog sveta kako bi se domopao do suštinskih oznaka njegovog pesničkog bola tako da cela predstava fiscinira svojom sveobuhvatnošću, dramskim intenzitetom i čistom tragedijom kao forma izrazitih modernih scenskih vrednosti.

Bele površine (veoma uspela i kreativna scenografija Jozefa Svobode) ne određuju samo

tuacije u ludnici »Sveta straža«, da bi u tre ćem kralkom činu, opet u redakciji, postala uhvatljiva dublja, imanenina veza životnog krvotoka društva, koji iz jedne realistički »lude« · redakcije struji kroz snoviđenja glavnog junaka u slične situacije simboličke lude kuće svijeta. U oba su dijela dramski dijalozi, zapravo parale}ni momolozi, koji se tek povr-

šinski sukobljavaju, upravo, sučeljavaju ideje ·

i emocije, jer svako lice priča svoju priču —

na izgled dramski nefunkcionalno, ali ipak u”

takvoj otuđenosti i, amorfnosti životno opravdano i s unutrašnjom vezom smisla: I tako drama dobiva'na dokumentamosti a gubi na steničnosti, ali u svakom “slučaju pobjeđuje aktuelnošću, namjeće se uvjerljivošću švježega govornog jezika i smjelošću misli.

Lik glavnog junaka o , em cionalme i idejne dileme, prilično podsjećaijju na lik i dileme mjegova imemjaka novinara Horvata iz Krležina »Vučjaka«. Ali to mije prigovor imitaciji, nego dokaz prirodnog i potrebnog. kontinuiteta naših autentičnih dram

skih tokova i vrijednosti, te sličnih idejnih i ·

osjećajnih reagiranja u novim lUvjetima..Mladi autor i njegov pobunjeni junak upravo grcaju od nabujalog rezomiramja o našim. tekućim i proteklim zbivanjima ı psihološkim sukobima — od Golog otoka do slučaja Ramkovića — pa je čitava drama ogorčena, otvorena i ojađena glasna rezonanca naših emotivnih'mapetosti jednog suptilnog srca i već zrelog duha, dramaturški grč nad postvarenim čoV-

jekom i društvom u trci za materijalnim stam-

dardom, nad društvom u kojem ljudi — (po-

trošači, unatoč neminima potrošenih ljudi, mi-

rno igraju mini-goli ma svim teremima. 1 već po toj složenoji kompleksmoj riječi, koja jc ujedno i simbol i realnost, u komcemtraciji i sve jačem akcemtuiranju tog minipojma u toku dijaloga, tako pogođenog i tako sadržajnog za naše vrijeme i društvo, koja vuče za sobom nizove asocijacija i izrasta do maksi-problema, do sveobuhvatne psihološko-idejne dimenzije naše i svjetske ljudske sli tuacije —_ ući 'Će ova zaista mlađa drama ne samo kao osvježenie mladosti mego i kao otvaranje (ili, kako kažc autor — »izlaz«) prema budućnosti, u dramatičnu povijest mašeg života i naše dramske književnosti.

Vlado Mađarević

\

|

Horvata, njegove emo-

prostor već i način na koji egzistira Bernarda i njenih pct kćeri. Da li je moguće uopšte živeti u izolaciji, odreći se ljubavi, sveta i lepote? U krajnje realističkoj situaciji začinju se unutarnji otpori i negacija majčinog uverenja da se zlo i razočarenja mogu izbeči na ovaj način: devojke se okreću k sebi, osećaju ugroženost iznutra a ne spolja, i instinktivno se odupiru majci. Njima je svet, ma kako on izgledao crn u očima Bernarde, potreban da bi bile ličnosti, da bi bile voljene i postale žene. Intiman svet emocija i čežnji ne može da zameni stvarnu egzistenciju i reditelj ne propušta ni jednu priliku a da nas ne suoči sa ritmičkim impulsima koji razaraju Bernardine iluzije. U njima je istovremeno situiran i kritički odnos prema zbivanju — tako da ni jednog časa u prvi plan ne izbija nekontrolisana strast i čežnja za bežanjem. Sasvim razumljivo — jer ovde nije primarno da li će se devoike otrgnmuti majčinoj kontroli i zadovoljiti, instinkte koje u sebi osećaju — već kako toj slobodi nametnuti lični izraz i preobraziti je u sopstvenu autentičnost. Zato paralelno sa otporima tom nenormalnom stanju osećamo i otpore izopaćenju strasti. Duhovni faktori se potpuno identifikuju sa materijalnim — pa nam se čini da su čas fizički pokreti samo okvir onim umutarnjim impulsima, a čas da se situacija preobražava u sasvim određeno stanje. Pripremanje tragedije, pa i samo finale, stoga nemaju u sebi ničeg neprirodnog: reakcije svakog od aktera u ovom zbivanju su krajnje logične: ako je Pepe el Romano zaista ubijem, i to hicem. ispaljenim iz Bernardine ruke — šta Adeli drugo ostaje do — smrt. U toj odluci koja se donosi krajnje spontano sadržam je protest čoveka protiv svakog ograničavanja: Život bez ljubavi, sveta, nade i slobode — ne predstavlja vrednost, a Još manje zadovoljstvo, i zato ga i treba uništiti! Adelinu odluku reditelj je

· objasnio kao odbranu od smrti koja je sa SVO-

jim odricanjem strašnija i neprirodnija nego ovaj njen nesrećni postupak. Efekat nije izostao — tako da u krugu Bernardinog doma svi shvataju da nije ovo suočavanje sa jezivim prizoromi kraj samo jednog nesrećnog bića već i jednog životnog koncepta kome su svi bili podređeni, pa je prirodno što svako nastoji da sagleda svoju ličnu situaciju.

Izvođenje »Doma Bernarde Albe« uverava da istinski moderne forme ne zavise od improvizacija i spoljnih iluminacija, već snage umetnika u kojima se začinju. Sve je ovde do kraja individualizovano, ali ne i izdvojemo, tako da ni jednu ličnost ni u najjednostavnijim postupcima nije moguće objasniti nezavisno od ostalih. Čak postaje svima jasno da je afirmacija lične kreativnosti nedeljiva od igre u situaciji, pa se i sama predstava doživljava kao celoviti i autentični izraz. To tragediju humanizuje i daje još daleko šire značenje nego što bi imala ako bi bila vezana samo za. jed: nu određemu sudbinu. Sve polazi od čoveka i realnih mogućnosti i okreće se ka svetu i slobodi tako da smo svedoci izuzetnog kreativnog čina u kome su sudelovali svojom igrom umetnici: Vlasta Fabianova (Bemaxynda), Jiržina Šejbalova (Marija Jozefa, njena majka), Jarmila Krulišova (Angustija), Luba Skožepova (Magdalena), Nina Jirankova (Martirija), Nadežda Gajerova (Amelija), Jaroslava Tvržnjikova (Adela), a zatim. Dana Medžicka (Poncija) i Marija Vašova (Ana), Njihov izraz je toliko ubedljiv i fascinahtan da se u gledalištu mora javiti potreba za movim. susretima, drugačijim doživljajima i nadama — jer ova svetla strana medalje nije samo za retke _ praznike već za svaki pozorišni pa i naš dan života.

Petar Volk,

'i najmanje osam puta slova koja sam,

Timpetil — J grad bez roditelja

UPRAVO U ČASU, kada sam SsVvOju

šnju kćerku naučio da voli miliciju i da

se izgubi na ulici najpre potraži

u plavoj uniformi, sve moJe priče pale su ki vodu, jer je ona sedeći pred televizorom o dala onu scemu o kojoj ne volim ni da V

govorim, onu scenu Zbog koje moram

učim suprotno. 608i i ODO, kako pisati jednu malu i skom mu televizijsku rubriku u tremufku kada 6e događalju mnogo Važmije stvari? Maj | osam puta pokušavao sam da sednem za Di saću mašinu i da budem pametan i duhovit skao prstima izgledala su potpumo be eno, Kapore, rekoh sebi — budi profesionalac! Tako sam počeo da listam tclevizijski program

'i fragam za emisijom koju ću ri u

novinama. Pošto su mladi u centru odabrao sam emisiju posvećemu mjima. šta je o njoj pisalo u programu:

17,30 h — RINGERAJA: Susrest ćemo Dponovo naše stare prijatelje Metku, Borisa, Jožeta, Alenku, Milenu i još neke, koji će u »Cici-studiju« prikazati odlomke iz.omladinskih igara poznatog pisca Pavla Golic. Glavno djelo ·'što ćemo ga vidjeti bit će »Srce igračaka«, a uz ·to vidjet ćemo i »Snjeguljicu«...«

Pripremio sam se da dočekam emisiju RINGERAJA, ali mi je neprestano smetalo zavijanje sirena, kola koja su nekuda odlazila i vraćala se. Zato, neka mi oproste autori aktuelne emisije RINGERAJA, što nisam sa čekao njihovo delo, za koje unapred verujem da je veoma uspelo, i što sam otišao u dvorište Filozofskog fakulteta, čija je fasada ličila ma najuspelije zidne novine .jednoga Vre· mena koje mi je još u svežem sećamju,

Najpogrešniji način da uđete tamo je Dpokazivanje novinarske legitimacije. Studenti su se u trenutku o kome govorim, upravo raspadali od ljubavi prema štampi, radiju i televiziji, a svaka novinarska beležnica ili filmska kamera toliko su ih bacali u oduševljenje, da se od njihovog zviždanja ništa nije čulo. To su, moram priznati, retki trenuci u životu jednog televizijskog kritičara, kada on shvata da su njegove najoštrije kritike prave dečije

asne prema ovim zvižducima — pohvalama objektivnom informisanju. U televiziji postoji služba koja prati reakcije javnosti na emitovani program. U toj službi pažljivo se isecaju fotografije, prikazi, vesti, komentari, uredno se beleže, Tezultati . anketa i sređuju pisma gledalaca. „Pitam se kako će savesni službemici ovog odeljenja uneti ocenu studenata iz onog filozofskog dvorišta? Verovatno će morati da uvedu novi medijum u svoju analitičku službu i da celu stvar snime ma magnetofonsku traku. Uostalom, to i nije najvažnije!

„Najdraža knjiga moga detinjstva bila je »Timpetil-grad bez roditelja«. U toj knjizi roditelji, grada Timpetila odluče da kazne svoju decu i iznenada napuste svi do jednoga Timpetil. Deca su u prvi mah zbunjema, ali ubrzo se sasvim dobro snalaze i roditelje po povraftku dočekuje savršeno uređen grad. Zamislite kada se iznenada nađete u najlepšim stranicama vaše najdraže knjige? Odjedanput poverujete da svet nije konačno propao i da još ima nade za njega. Odjedanput shvatite da je majlepši životni program Andersenova bajka i da ti mladići i devojke, koje smo godinama optuživali za letargiju, površnost, egoizam, seks, droge i gramofonske ploče, umeju da se iznenada pretvore u razbuđemu Trnoružicu, koja najzad ume (da aplaudira, da se smeje, da plače, da zviždi, da spava na betonu fakulteta, da izdrži tri dana sa kockom šećera i komadom hleba. Da izdrži. Takođe sam primetio i skepsu starijih i prepoznao na prvi pogled; to su bili roditelji iz, Timpetila.

. U vreme kada je Erih Kestner pisao ovu divnu knjigu nije bilo televizije. Da je bilo, kao što je ima danas, onda bi njeni reporteri sigurno, uglavnom, intervjuisali roditelje a ne decu, kao što su to činili ovom prilikom. Pokazalo se, naime, da televizijski izveštači ovih burnih zbivanja više vole konferencije od Andersenovih bajki. Ali i ovom prilikom me vredi raspravljati o ukusima (zaboravio sam kako se to kaže na latinskom), mada su studenti i te kako primetili ovu činjenicu. Sedeći tako sa njima i sa vcoma malo cigareta u onom dvorištu pod ogročonim stablima i semkom noci, ponovo sam otkrio svu lepobu begstva od kuće, sjaj mladih očiju i one godine u koJima ništa nije bilo toliko važno kao osećanje rizika i one tako neponovljive zanesemosti koJa nam se vraća samo u retkim i dragocemim trenucima sreće u ovom životu što mam zampušava usta svojim računima za kiriju, svetlo i struju, svojim kreditima, telefonima i dosadnim televizijskim emisijama. Pomislih, takođe, i ma tužnu činjenicu da će ovi mladi ljudi jednoga dana morati da odrastu, da će postati očevi i da će im, isto kao i ove. noći, deca bežati od kuće u fakultetsko dvorište, Tako je lepo umreti mlad. I tako je lepo što nam še sve više pruža prilika za to.

Na kraju, da ne budem nepravedan prema televiziji: trećeg dana pustila je i decu na ekran i roditelji su videli da ona ne govore ništa strašno.

, Evo

Momo Kapor