Književne novine

VLISIAIIJINJIJJAJ

U SLOVENAČKOJ POEZIJI, KRITICI I FILOZOFIJI

U NIZU NAPISA objavljenih poslednjih meseci u slovenačkim časopisima Naši razgledi (dalje — NR), Tribuna, Problemi, i Šodobnost (Sdb) vodi se polemika oko humanizma, 5 jedne, ı Fcizma, odnosno strukturalizma i funkcionalizma, s druge strane.

. Nepostedam povod bila su razmišljanja Ta rasa Kermaunera izneta na trećem opatijskom susrelu juposlovemskib i aifalijanških Kmjiževnika (objavljena u NR 1967. br, 21, bod naslovom »Humanistička kritika i reistička me-kitika«). Proces je otpočeo ma čisto književno teorijskom plamu, otpočeo je u ime razumevanja posebne, reističke (Kermaunerov termim, izveden od ves, rei = stvar) strukture poezije najmlađih slovemačkih pesnika, poeziie koja već godinama egzistira, a koju kritika uglavnom 5 priori negira ne pokušavajući da shvati specifičnosti mjenih umetničkih zakoma. U želji da spozna i objasni duhovni lik i krestivmne mogućnosti i metode najmlađih stvaralaca, Kermauner je, mezadovoljam postojećim Kkritičkim merilima, unutar književnoistoriiskog raz voja poezije od rata naovamo, potražio korene onih ideinmih i stilskih smermica koje, suštinom svoje prirodc, iziskuju nove kritičke ključeve i pretpostavliaju prizmavanje i razumevanje jedmog novog poretka stvari. »Intenzivno ultrahumanističko ishodište — piše Kermaumer —d kome pripada recimo pesnik Kaiuh i koje možemo objasniti kao sintezu minulog i budućeg, mene i tebe, čoveka i prirode, dakle, kao votpuni sklad čoveka sa samim sobom i svetom, postepeno se razmekšavalo, razilazilo u samome sebi, da bi u poeziji oko Daneta Zaica, pre desetak godina, došlo do potpumc samonemacije, do poezije samoumništenja... Nasuprot Kajuhu, kome su osnovne kategorije bile mada, vera, ljubav, rad, pravcdnost, saosećanje, bes nad zlom, sklad sa dobrim svetom i slično, tYenmuftak samonegacije humanizma govorio |e Me svega, ili gotovo isključivo, o čovekovoj krivi ci, nemoći, grozi, očajanju, troljenju, neautentičnosti, o kosmičkoi stravi koja nas je sve DOkopala i čiii je glavni krivac Čovek shvaćem kao aktivni Subiekat koji osvaja svet i sve ostale ljude pretvara u predmete. U tom se womentu istorija slovenačke posleratne poezije prelomila, Čovek je razotkriven kao osnovni Kkvivac katastrole, zato |e bilo potrebno maći svet be tor Čoveka sa početnim velikim slovom, bez humanistički shvaćenogv čovekn, Što znači. bez aktivnog Subljekta koji je nosilac mnegntiviteta. Pesnici su počeli — od Tomaža Šalamuma pa do najmlađih koji stoie na čelu slovenačke Dpestičke avangarde -- sve više da se usmeravniu ka Stvari. Take su zakliučili put koji je vodio kroz tri lika Biti: od Boga, reko Čoveka do Za jih više: nema očajanja jer nema de,nema razočaranja jer wema vete, mema krivice ier nema pravop.i neoravog muta, nema trpljenia jer mima miie stalo do Projckata i zato mne poznaju dil[erenciju između zamišljenog i rečalizovanop, niti pak poznaiu vreme ko je je sa toliko uswehnm pomogvlo razbiiamiu hu manističkop čoveka; obreli su se tu bez prošlosti ier se me osećaju miomoc omredeliemi, i bez budućnosti jer ih aosolutmo mišta ne privlači, usmerili «u se u večno sda. Nema unutrašniosti i spoliašnjosti ma stoga nema.ni tvranšcendencije i transcendiranja datoga, niti života iz nuždc i obaveze. Sve je sada, sve ic večna imanemćiia, sve je potpuma spoliašniost, sve Što postoi ie samo svet stvari, fizičkih, u prostori postojećih stvari, među kojima ic i čovek samo jedna među stvarima. Konačno smo se wašli u svetu koji je dobio tako dugo tražemu, ali dosad menađenu sigurnost. Sve je apsolutan Dozitivifet, naš odnos prema svetu je euforićan, WDYistajemo na sve što vostoii, ier sve ie wodjeduako istina. Nema više subiekta i objekta, emitemta i recipiiemfa, umetnička dela misu komu nikaciie uz čiju bi pomoć unutrašnjost {ednog čoveka. opštila sa unutrašnjošću njegovog bliž-

POEZIJA

Milenko VUČETIĆ

Dok čekam stih

Dok čekam, stih i U razgaženom, povećeniu Sa stopalama spre? Za putovanje

Jug neki neotkriveni Počinje sa razleđavatnjeh Vodđenih delova tela.

Nepojmljive igre

svet na komopcu

samozvani žohgle?ri | moja desna ruka )

1 leva straha Sf. o.

pokušavaju hepojmljive igre

Prijatelji pesnika

ložite kw plamen gutate pesme čttate reči bacate kurve imate život živite

i umirete hvala van hvala

KNJIŽEVNE NOVINE

njega. Zato umetnička ostvarenja nisu dela, nisu proizvodi naše prakse, već stvari: sve stvari — Nabuko, šuma, metla, lopar, olovka, reč. Reč ne nosi mačenja koja joj je dao čovsk, njen tvorac; reč uopšte nema značenja koja bismo morali i mogli dešifrovati, Reč naprosto »]este«, svoje značenje mosi u samoi sebi kao i svaka druga stvar pod suncem... Humanistički svet je proizvodio literatumi koja je govorila: čovek je lep, olovka je vitka, čvrsta, mrke boje i zašiljena, odnos među nama jie nopriiateljsk', podao, ljubazan, licemeran... Švoet koji je 74. menio humanistički i kog mazivajno reističkim pomavlja kao sumanit samo svoje »jeste«: olovka jeste, gumica jeste, most ieste, reč jeste, ČOvek jeste. I ništa više. Sve jeste i zato je međusobno identično, sve je sve i sve je istina. Svedoci smo totalne redukciie svega na slštinu koja je u suvroinosti sa suštinom ishodišta sa, Kajuhovom suštinom, koja je, bar u 748misli, bila beskonačno una > do kraja prazn?, apstraktma suština, ili kako je slovenački reisli sami Yado na?ivaju: Ništa.« .

Tako se Kermaunsr umustio u Yazlaganjć dotad neobrađivamog (ili bar me ma tako .autentičan način) područia literamog stvaralaštva, iako ie čak ukamnmo na dvuštvemo socijalmu poz»dinu, va dakle i istorijsku opravdanost toako razdrobljene vizije sveta, sveta u kome ic čovek krajnje fumnkciomalizovam, pa više mikako ne meže postojati Čovek-Bog, već samo Čovek, isto kno što je lota samo lopta — iako je, dakle, Kermauner došao do izvesmih tačnih i meovbodnih kmiževnoistorijskyh konstatacija i fommulacija, mjegov je članak dočekan takoreći ma mož. Polemika je, ma žalost. manustiln čisto literaynoteoriiski i stupila na kulturološki, ideini i filosofski wvlam.

U navjsu »O jedmoi anaft*mi« (NR 1967. br. 23) Mitia Mejpk osuđute Kermaunerov »apTioristički« i »netoleramtan« tom i stav. Prebacuje mu da »superjiore megira prava na ogzlstenciju ostalim Kritičkim komemnmtarima«, ?PrOglašava ga cekstremistom, ironično ga maziva »apostolom umetničke trpeliivosti«, kao da osnovni. Kermavnerov cilj mije bio: uvođewnie i razumevanic još jedmog, movorm tina kritike, poved postojećih (humanističkih), kao da je njegova jedima mameYa bila amatemisamje liumz>micfičke misli i umetničkih i kritičkih principa koji su iz humanizma izrasli, Tz izvesnih pluzijla u Mejakovomm tekstu, kao i iz ocene Kermnevnerovog izlabanja kao »potpomo mcumetničkog, ideološki dogmatskog ı grubo obojenop: dnevnom politikom«, može se zakliučitfi da je i Mejak mnaslutio da fakozvami teistički melod mije Weosnmovano subjektivan Ker mauterovski, već da iza mjega zaista stoj i dobar deo savremene lirike i jedam novi {ilosolski kompleks. Po svemu sudeći, Mejakov članak, i naročito revolt koji iz mjega izbija, ne odmosi se samo ma pomenuli fekst objavlien u »Našim Yvazgledima« dva broja raniie, već je to stav prema Kermaunerovom kritičkom metodu u celini, metođu koji tako dosle. dno prožima sve što je ovaj plodmi esejista ıu poslednje vreme obiavio

Već pomenuta devijacija u pravcu mebilm'h, uzgred samo dotakmutih, ali mikako ne doeminanitnih misaonih zakliučaka iz Kermaunerovog člamka, kao i ton kojim je Mejak sve to izmeo, svedoče da ie Kermmauner u pravu kada govori o netrpeljivosti, zatvorenosti, namermoj gpluvoći takozvane humanističke kriti ke, U svom priloga polemici (Ogrožemost im neodvisnost humamizma, NR 1967 br. 24) Dušan Pinjevec je, vragolastom pavadom #eči, iskoristio iz Mejakovog napisa upravo ovaj netrpeljiv i vrlo povišemi tom izlaganja i izveo logičan zaključak da je »alarmnmo odbrambeni tekst+ dokaz da se »humamizam oseća l1grožemime. Temperatum: Meiskovog teksta iskoris-

"tio je kao oružie protiv njega samog i TotiV

svega omoga u ime čega se Mejak bori. Prela· zeći zatim ma područje disciplinovanog, ne Vi:

Autobiografija

I padali su tafhHici, i heči st padale.

Moj otac mhtav, moje pesme mhtve.

Milić MILIĆEVIĆ

Zemaljska pesma

Zemljo, po tebi hodam sim tvoj

u naručju noseć jutro s oreolom od pruća

F osut zvijezdama pjesnik il šakal nad gorama,

kroz splet lahora i bulki prethodi oluji.

je vrijeme lutaše sa mnom poljem od trnja

Tamo putem oblaci prazne rujne čaše jesenijih kiša,

: pjesma totuć u traganju kroz odbjegli dan Ot OEGaVR naprijed juriša u plahe sjenke uznemirene, što pospane 'svljetle safiske.

A sazviježđa lete pored mene i mjesec

laninama, ho da jutro šator razapinje, Ja onđa tiho između neba i daljine izgubljen bez bola bo svijetu lutant, mekud tu poljate cvijethe

jetinjstvo, kao misao vrletta be? što tomu u djetinjstvo, k Pa

Marija MITROVIĆ

še zajedljivog polemičkog izlaganja, Pirjevec se latio praktičnih patoloških rezultata humanističke kulture politike. Pa ako, govoreći o ugroženosti humamizma unutar njega samog, Pitjevec nije progovorio o nečem suštinski novom i javno nepriznatom (»Humanizam se, po svemu sudeći, oseća ugroženim U SVOJIM O5hnOvama: nastup njegovih novih »protivnika« i novih »partnera« u dijalogu na ovaj ili onaj načim mu otkriva neđovoljnost, neefikasnost itd.«), on je to učimio govoreći o krajnioi nefunkcjonalnosti nosilaca humanističke misli, koji su 1jedno i nosioci trenutne kulturne politike. U zem ljikoja se zasniva na tržišno robnim principima ima samoupvravljanju, humanisti su doveli do kri za izdavačkih kuća i pozorišta blokirajući sve ostale, izuzev »humamističke« pobude i ostva» vemja, Sem što su ma taj način postali protivnjci sistema (tržišnog), humanisti su postali i protivhici samoupravljanja, jer su postali njegovi upravljači (blokiraju sve što se sa milma' me poistovećuje). Pirjevec vidi izlaz jedino u maksimalnom fumkcionalizovanju hum:3inističkog mehanizma, što praktično znači da bi na tom području morale mastupiti korenite promene, ili pak u »preraspodeli institucija« na nove, funmkcionalnije liude i orgamizacije.

Merenja vredmosti jednog mehanizma ({(humamnističkog) isključivo prema mjegovoi funkcionalnosti umnogome podseća na američki sociološki funkciomalizam, koji je u stvari alter ezso strukturalizma, recimo francuskog, samo ma sociološkom, me ma filosofskom planu. Time je Pirievec, istina posredmo, ukazao ma iste ono sociološko zaleđe rejstičke strukture na koje se poziva i Kermauner, i dalje, ukazao je i ma filosofsku bozadinu sukoba humamizam — FYeizam, upozorjo je na strukturalizam. T. zaista, dobrim delom, docnije polemika teče uowvavo pod naslovom humanizam i strukturalizam, Odgovaraiući Mejaku, Kermmauner se Wwije spustio ma ličmi, već se zadržao na načelnom i teorijskom nivou. Umesto odgovora, obiavio ie predavamje održamo na IIT programu Radio Beograda bod masloveom »Literarma kritika i literarma istorija« (MR 1967. br, 24: ovaj je fekst obiavlien i u beogradskom časopisu Delo 1968. br. 3). Mo ispred samog istorijsko-tcoYilskog obrazlagamja korenova move, antihumoamističke literature i kvitike, Kermmauner ic direktmo odgovorio na Mejakove osude, »Svečano izjavljujem — kaže on — da, po mom dubokom uverenju imaju svi, Ponavliam svi — kritički, estetički i drugi pogledi prava ma eprzistenciju... Sam sam za to da se sve ideje,

i. one maimaWmje trpeliive, jednostrane, -neobišne.-

— bojavliuju u kultumom prostoru u kome

Živimo, odnosno da faj kulturi prostor bude

kultumo-politički tako organizovan da te tdeje imaju i stvarmmu maferiialmu mogućnost me samo DYaVO — da se sa mjima umoznamo, da 'ih možda i celini možda samo delimično prihvatimo ili pak odbijemo... Na žalost, govoPFimo o čimjemicama —o 3pristajemo na to da iedne ideje (za koje mije utvrđeno da su majbolie) imaju neuporedivo više, materijalnih mogućnosti publikovanja negoli drugc, a treće i četvrte ih uopšte nemaju.«

Još u prethodnom svom mapisu, Kermauner je uočio »opasnmost« koja preti kritici kada Je u pitanju njen odnos, njeno zauzimanje stava prema reističkoj literaturi, Naime, ako reisti odriču svaku hijerarhiju, svaku mogućnost vrednovanja, postavlia se pitanje: kako je moguća Kritika takve litevaturec kađ se zna da nema kritike bez vredmovanja? Osnovni cilj svih fremtfmih mastojania ovoga kritičara — razumcti i objasniti suštimiu mođerme slovenačke poezije — mije, dakako, mogao biti zadovoljen odricaniem mogućnosti svake KYitike uopšte. Nekako usput, posmatrajući isto-

Tanja KRAGUJEVIĆ Ne ka Neka,

mogu m–i poginuti svi plavi sati i zemlja ranjena može ostati ma Mestu gde ipak —

neću zaplakali,

'Heka,

Miože mestali sVellost izmišljena između maše dve zvezde,

o meka, . .

mogu podneti ukleto ćutanje dok toje tajte drugim brdima jezde. Neka, 3.8 : : ~ Ta ; mogu ti pripisati 5\e boje, svi ljudi, još to nije razlog zbog kojeg se ludi, može ti pripisati sve ha ovom svetu meka, .

ostaće Mi tek još po jedno mebo jedno polje, jedno Pote,

jedna čahna gora, .

neka buđe tako, ako biti mora opet neka,

Možeš i fakvu reč dobiti

kojoj će cela vaseljena biti tesma, naka, ii

mtože sve na Svetu tvoje biti,

meni će uvek još ostali pesna.

O, dani vPafi

fako bliski tajni

o, laki konji

od MiPaka izatkami jo, vremena prognani vazali, kuda sada, .

moji vrani dani...

rijski razvoj slovenačke umetnosti i kritike od rata maovamo, Kermauneru se neprestano ofvaraju novi putevi, nova načela kritike. U prvom napisu on govori o »otkrivanju prelaza, preloma, promena« kao osnovnim kritičarevim ciljevima Pri susretu sa jednim reističkim delom, U reističkoj strukturi treba pre svega razumeti, spoznati određene situacije i, dovođenjem u vezu fih situacija, upoznati zakone nove strukturc. Mejaku se, sasvim opravdamo, takva metodđa činila nedovolinom za razlučivanje umetničkog od neumetničkog, vrednog od nevrednog dela. Izgledalo mu je da Kermatuner agnostički priznaje »nemogućnost bilo kakve kritičke metode«. U napisu »Literama kritika i literarna istorija« Kermauner je postupno i dokumentovano jzložio istorijsku opravdanost svoje sumnje u sva dotađašnja kritička meriJa korišćena u slovenačkoj kritici od rata maovamo. Pri tom je istakao da je za njega iedno od suštinskih pitania, pitanje odnosa egzistemcijamih struktura (racionalnih modela dela) i umetničke vrednosti dela. Posmatraiući te odnose — odnose racionalnih i estetičkih situacija u okvirima jedne strukture — Kermaunor neprestano traga za načelima razlučivanja umetničkog od neumetničkog dela, Prizmaje, međutim, da do kakvog finalnog zaključka još nije došao, ali je do približnih rešenia, po s#opstvenim rečima, došao u Kkmjizi »Trojni ples smrti« (DZS, Ljubljana, 1968). — Pošto je pomenuti tekst o Kermaunerovim i uopšte o mačelima posleratne slovenačke kritike objavljem u beogradskom »Delu«, i pošto se problem određivanja kritičkih i kmjiževno istorijskih mormi ne odmosi nmajuže ma spor humamnizam-reizam (ili bar me na tok koji je ova polemika docnije dobila), to ovaj članak nećemo rezimjTafi, i.

Daleko isključiviji no zastavonoša teorijskog razjašnjenja reističke strukture je Marjan Rožanc (»Literatura in humanistična kritika«, NR, 1967. br. 24). On jedini u stvari isključuje humanizam iz današnjeg poretka stvari i govori o reizmu kao »poslednjem izdanku humanizma«. On, dakle, pretpostavlja raspad humaizma da bi mogao nastati reizam. Kermauner se ne izjašnjava, ostavlja otvoreno pitanje jesu li to dve paralelne strukture, ili pak Jedna od njih uslovljava mestajanje druge. Rožanc zatim govori o »suštinskoj koliziji između današnjeg humanizma i literature uopšte«,. Naravno da je, opređeljujući se za ovako krajnje sudove, Rožanc morao da otkrije i istorijsku pozadinu takvog tvrđenja, odnosno da, pre svega, sačini istovijski pregled svega onoga što se od remesamse naovamo podrazumevalo pod pojmom humanizam. Ne samo zbog skučenosti prostora na kom je trebalo razviti ovu istorijsku panoramu, već i u cilju izoštravanja pOolemike u određenom pravcu, Rožanc je bio jedmostram, Tako mamje konkretam od ostalih polemičara, manje zasmovan na primerima iz literature, a više usmeren u praćemje istorijskog toka i sadržine pojma humanizam, Rožanc je zanimljiv po želji da ukaže na dinamičan dijalektićki razvoj humanizma i da, nazivajući reizanmi novom «dijalektičkom stepenicom humanizma, uzburka, pomeri »u sebi zatvorene humanističke duhove«. Ponukam konkretnim pasivnim stanjem u slovemačkoj kultumoj, literamoj i filosofskoj misli, Rožanc pokušava da nam prikaže reizam kao istoTijsku nužnost u koju prerasta »uzročnik današnjeg patološkog stanja u kulturi — humanizani«. Zamoetak reističkog pogleda ma svet začet je, po Rožančevim rečima, još u vreme kada ic doktrina humanizma trebalo da oslobodi čoveka od vlasti Boga. Po klasičnoj deliTićiji humanizma, kaže se dalje, »čovek je središte sveta, a ujedno, dakako, i središte samog sebe«. Humanizam niije, dakle, ustoličio čoveka, već Čoveka-Boga. Po dužnostima, čovek je zaista ostao centar sveta, ali po prirodi svojoj, on je samo čovek u čijim se rukama sve božamsko obezvređuje, uništava. Ako je danas čovek još uvek u središtu sveta, to nije po njegovoj slobodi, po njegovim unutrašnjim zakonima, već po dužnostima. Umesto da cčovečuje čoveka, humanizam ga, dakle, »raščovečava«. Stoga ni literatura, koja je »sloboda, razgovor sa bližnjim, ljubav«, ne može više da ide ruku pod ruku sa humanizmom u današnjem njegovom obliku. Reisti su samo priznali pravo stamjie »humanizma«: oni nemaju iluzija o Čoveku-Bogu, o centralizovanom svefu; oni prizmaju samobitnost sveta i svih stvarii tako otvaraju vrata slobodi, milosti, razumevanju. A. to je već meko računanje sa vredmostima, opredeljivanje prema stvarmosti, te prema fome »niie samo registrovamje sveta, kao što je to napisao Kermauner«.

(Nastavaik u sledećem broju)

Svi poetski prilozi i priča u ovom broju radovi su pisaca studenata Beogradskog univerziteta

Dane STOJILJKOVIĆ Dijalog u studentskoj menzi

— Vera Blagojević

Palac

kažiprst

i golemi prst

nose kašiku

put usta

na polovini

fog najdužeg puta

ta ovom svetu

fužna st polja

gde žita hisu gusta

gde: njihova stabla

nisu jedno uz drugo dvadeset godina

to je dosta dugo Pazmišliahja, o hama slušaj Vera

ja ne mogu danas

da uđarim miliciote?a · eh Dane i

osmeh se izgubi

ha krajevima usana : kako oh može da puca na svoga siha divna si ti Vera devojka crvenog vita hvala Dane

dođi opet sufya, ·

za ručak biće istina.

i još nešto H danas sam se brobuđila što se ha ulici viče zašto najbolje he hiče oho Što je posejano juče