Književne novine

jaktuelmosti |

lak

Nastavak sa 1. strane

te koji su se uvukli, infiltrirali u studentski »pokret« itd. lako to nigde zvanično nije rečeno, i tako imenovano, u posljednja dva dana ponegdje je DONEO zavedema cenzura, i to grua cenzura telefonskog i drugog oblika. To je bilo omalovažavahje, obezvređivanie uopšte komunista u štampi, položaja novinara, vrednosti njegove političke svjesti i sposobnosti da može i mora da se samostalno ispravno idejno postavi onako kako treba sa izoštrenim političkim refleksom u situaciji kakva je bila. To je od štampe i novinara pravilo invaliđa kad se to ponajmanje smjelo dogoditi. Prema tome, smatram da je cjelokupno OvO pitanje veoma važmo i da ne bi trebalo prelomiti ga preko kolena, mego se ozbiljno, i to što pre, pripremiti za analizu čitavog ovog slučaja, i to zajedno sa političkim faktorom čije potrebe smo u stanju uvijek shvatiti u onstruktivnom dijalogu.«

)

PERO IVAČIĆ, direktor Tanjuga:

«...T Inače sam u celini za onu koncepciju za koju se Savez novinara zalagao, da se jača politička odgovornost redakcija, da redakcije deluju kao homogeni timovi koji će svesmo i samostalno da odgovaraju za informisanje, da polažu za fo račun i da ne buđu obične transmiksije. U tom smislu sam protiv prakse ograđivanja od ređakcija. Uzimam primere i »Borbe« i »Rada«, jer mislim da je političko rukovodstvo u prvom redu dužno, ukoliko se kao osnivač lista ne slaže sa redakcijom da diskutuje sa njom. I ukoliko postoje različita mišljenja, da se tek onda raspravljaju stvari putem normalne polemike na objavljivanje drugih mišljenja. Brzim ograđivanjem sivara se sasvim druga situacija u odnosu na profesiju i u našim odnosima sa osmivačima«.

MIRKO MILOJKOVIĆ, urednik »Politike«:

}

»... Međutim, tokom ovih događaja, iskristalisala su se dva pitanja. prvo, odnos između redakcije i političkih foruma mora se hitno rešiti. Mora tačno da se zna kakvi ti odnosi treba da budu i sa kojim će se fotumima održavati. To je bitno pitanje po. mom shvataniu.,. Nećemo da dolazimo mu sl tuaciju đa nam jedan po jedan drug pa| srčanog udara. Možda malo banalizujem stvari, kad ovo kažem, ali je nepobitno da se novinari strahovito 1Scrpljuju u ovakvim prilikama. Drugo, ne mislim da ovde treba mekog optuŽivati. ali treba reći, da su mnogi naši politički ljudi davali izjave u javnosti da je štampa otvorena tribina za svakoga, da je javno sredstvo informisanja itd. A kađa se dogodilo ovo što se dogodilo, svi su počeli da nam drže lekciie: nije štampa poštansko sanduče, da bi se u nju mogla trpati svakojaka pledišta. E, izvinite vi drugovi, ne možemo mi, da se igramo demokratiie u ovoi državi. Mi moramo da raščistimo ozbilino pitanic šta je to javnost, šta mi treba da objavljujemo, i kakvu borbu mišljenja da Vvodimo«. BOGDAM PEŠIĆ, . glavni urednik »Svetla« i zamenik gla-

vnog urednika »Borbe«:

»...TIz ogromne mase informacija koie su katkad iedna drugoj protivurečile, i čitalac koji bi se nalazio na Marsu mogao ie da stekne tačnu predstavu šta se događa. Prema tome, la mislim da maš zadatak niije težak. Vrlo odlučno i određeno odbijamo ovakve klevete kakve se protiv štampe 1Znose iz tzv. studentskog pokreta.

Drugo ie sad pitanje jedne brižliive analize kako smo se mi ponašali, jedne naše inteme analize problema koie smo u vezi s tim imali. Ja mislim da nam se to fakođe nameće i kao polifičkim radnicima i kao profesionalcima. Smatram da je ovaj slučaj izbacio niz problema gde se prosto kao na kalejdskopu moglo da vidi sve omo što se nakupilo u našoj štampi kao problem. U prvom ređii, odrazio se Jasno odnos redakcija — forum, dejstvo DOlitičke organizacije a osebice političara poiedinaca pa i formalnih i neformalnih grupa. Sve, je to delovalo itekako u ovim tremucima. Takva analiza ie apsolutno potrebna.

Mi smo bili izloženi pritisku od strane grupa na univerzitetu, profesora univerziteta, studemata i, naročito, nekih grupa oko mjih. Tu je bilo informbirovaca, tu je bila vrlo akiuelna grupa OKO »Književnih novina«, koja je okupila čitav Jedan niz bivših ambasadora, bivših gemerala, bivših politižkih funkcionera koji su u svemu tome tražili neke svoje račune. To je taj pritisak koji je VIšen na nas i to vrlo težak pritisak u tom smislu da se mi prosto izlasnimo za studentski »pokret«. Oni su hteli da mi njihove stavove ne samo 1znesem0o, nego čak da ih podupiremo i branimo. Na jednoj strani o tome je TeČ

Nastavak na 8, strani

2

27777

„427 4

78

22-79

Va) S41i 7/

7 - 0 14%.

ČEHOSLOVAČKI SIZIF

Ljubiša MANOJLOVIĆ

LITBRARNI LISTY

UKXrLETI

HuMoReoKa PESNIK

KO JE PESNIKA UKLEO, ko je bio toliko zao a sa toliko moći, teško je utvrditi. Tek da je pesnik uklet, to je činjenica pouzdano utvrđena, radila Je na tome, na tom uvrđivanju, čitava komisija. Ko je pesnika ukleo, najzad, nije ni važno, dosta je što je uklet. Ali radoznalost, strast svoievrsna, i kad ne razume šta je, pita: ko je! Ko je pesnika ukleo... Da nije njegova vila? Pesnik nema svoju vilu. Uklela ga valjda tuđa vila. Čija vila? Kog vilenjaka? Ako znate, recite, da se mahnemo pretpostavki, koje su uvek proizvoljne. Mi znamo samo đa je mnogo krovova, ali nijedan nad pesnikovom glavom. Nemati ništa nad glavom, čak ni krov, izraz je sigurno najveće slobode kojom čovek može aj i a lea ji AZ ZAA7UI ON ZASADA Ah 2 200 (7545 a

iS

OKIOZA O

Ć UL TIIMII///JJJJ|| MO

'

4 |

|| |

M)

ILUSTROVAO: MOMO KAPOR

biti obdaren. Pesnik je bio obdaren svi čim, pa i okolnošću beskrovlja nad Ovaloı Nad glavom je imao nebo, plavo — tako se može reći — Što je pesnika, dakle, činilo jako slobodnim.

Ide pesnik šumama, poljima, ulicama — nađ glavom ništa, nebo. Svi uslovi da pesnik peva. Kada, samo, on ne bi bio uklet. Ovako, šegelja on šumama, poljima, ulicama, i nad glavom mu jeste nebo, ali on ne peva, što bi jedmo imalo smisla pod nebom koje je, može se reći, plavo,

Vuk zakolje jagnje. Pred jednom tako životno zdravom pojavom, pesnik se rasplače.

Tuži pesnik i nad antilopom koju je leopard raskinuo. Šta pesnik pomišlja, da antilopa, nežno, krhko stvorenjce, raskine goropadnika leoparda? Protivprirodno!

Na ulicama mravi se·po gorivu i mazivu dave, znoj liju da zrno pšenice izvuku. Oni liju znoj, pesnik suze. Umesto da peva radu.

Svako, međutim, treba da nađe svoje pravo mesto u društvu — pesnik nije izmišljen da bi plakao. Treba da peva. Zna li to pesnik?· Ogrezao u stanje ukletosti, možda.i ne zna... %

— Zašto ne pevaš? Pod nebom si, za koje se može reći. da je plavo. a ti ništa. Pevaj!

— Ubijte me, ali da pevam ne mogu.

— Zainatio si se nešto... Haiđe, slavi tvorca neba i zemlje, to može svaka tica, a zar da ti, tičice, ne možeš? Nego lepo da zapevaš, da izvijaš, po notama. Tičice, evo ti note!

— Hvala lepo — kaže pesnik, uzimajući note. — Mogu, znači, njima da raspolažem ...

Jednu notu pesnik šalje vuku (braneći jagnje), drugu leopardu (kao zastupniku antilope), treću gradonačelniku zbog teškog položaja mrava. Pita: dokle?

A ne radi pesnik ono zašto je sazdan, ne peva.

— Tolike, tice pevaju, a ti nećeš!

— Ne mopu, poverujte...

Neće valjda reći da nema uslova. Pa dobro, poboljšaće mu se, ako treba.

— Daćemo ti kavez!

. Nije to krov nad glavom, pa da pesniku zaklaDOB nebb' Vidi se nebesko plavetnilo lepo kroz reetke. — Pevaj, pesniče, slušamo!

Pesnik seđi u kavezu, ali ne peva. Ne peva čak ni u kavezu nego i u kavezu sedi i plače.

Uklet pesnik. T ipak izgleda nedarovit. Ali, pre svega, uz tolike uslove, sedeti i samo plakati, to je za svaku osudu. Jedna pesnička ličnost, da SO potrudi, mogla bi sve da razrešava Dpevajući, ,

th NIA

PRIMWILJENE KMKNAJIGE

Dr Pavle Vasić: ŽIVKO PAVLOVIĆ MOLER POŽAREVAČKI TI NJEGOVO DOBA, »Braničevo«, Požarevac 198, str. 56 + XXII crno-belih reprođukcija.

Siniša Ristić: KLETVA NA BRODU NADE, »Braničevo«, Požarevac 1968., str, 32. :

Dragoslav Živađinović: DNO NOĆI, »Braničevo«, Požarevac 1968, str. 44.

Risto Vasilevski: ŠAPUTANJA, str. 40.

Milorad Crnjanin i Jova Regasek: PRILOG · VREMENU SADAŠNJEM, Opštinski komitet Saveza omladine, Kikinda, 1968, str. 108.

Radoslav V,. Sandić: DRUGO IME ŽIVOTA, Izdanje autora,

Obrenovac 1968, str. 48.

Taras Kermauner: TROJNI PLES SMRTI, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1968, str. 212.

Milovan Krunić: TRAVKA IZ JEZIKA, »Abrašević«, Mostar 1968, str. 48,

Josip V. Relja: NITA, preveo Esad Mekuli, »Bagđala«, Kruševac, 1968, str. 128.

Ali Podrimija: DOZIVI, preveli Esad Mekuil i Mirko Gaši, »Bagdala«, Kruševac 1968, str. 96,

*** ı FISMA PORTUGALSKE KALUĐERICE, predgovor i prevod Nikole Trajkovića, »Bagdala«, Kruševac 1968, str. 64. i ·

Ante Parčina: BAJKE, Vlastita naklada, Split 1968, str. 48.

Vladimir Bažant: STAKLENI VRT, Vlastita nakladđa, Bjelovar

1968, str, 4.

be %

»Braničevo«, Požarevac 1968,

Blagoje Glozić: NEBO BOŽURNE, »Drainac«, Prokuplje, 1968, str, 64. J

Ivan Ivanović: IKAROV LET, »Drainac«, Prokuplje 1968, str. 112,

Aleksanđar Černov: TIHO, »Drainac«, Prokuplje 1968, str, 48,

Voja Krasić: SRPSKE LJUBE, »Drainac«, Prokuplje 1968, str. 64,

Dragan Borisavljević: MALE OBNOVE, »Drainac«, Prokuplje 1968, str, 64.

Zoran Joksimović: POSLEDNJE LETO, »Otokar Keršovani“, Rijeka 1968, str, 144.

Jozo Mršić: USPRAVNE JADIKOVKE, »Tin«, Zagreb 1968, str, 64.

Dragomir Zagorac: POBUNA VATRE, Izdavač autor, Livno 1968, str. 64.

Mirko Pavlović: BELE KIŠE, Klub mladih pisaca, Lukavac

1967, str. 16. Dragoljub M. Petrović: POBUNA SLOVAKA U KRAGUJEVCU

1918, Spomen park, Kragujevac 1968, str. 76.

#%% : MAJSKI ŽUBORI, prvi zbornik pesama i likovnih radova omladnie srednjih Škola, uredio Dimitrije Nikolajević, Spomen park Kragujevac, 1968, str, 128.

Vojislav Živković: POMRANIJADA, »Braničevo«, Požarevac 1967, str, 248,

Pierre Accoce ı Pierre Quet: RAT JE DOBIVEN U ŠVICARSKOJ, »Epoha«, Zagreb, 1968, prevela Marija Eker-Manolić, str, 284,

Mihajlo Nedeljković: TUGA, Samozaložba, Laško 1968, str, 192.

ee

[0

Božidar BOŽOVIĆ

Svet vampira

OVEŠTALA MUDRA IZREKA o tome da se istorija ponavlja, odnosno da se ne ponavlja već prema prilici i prema tome kako je kome

otrebno da se njome posluži — ponovo man je,na žalost, na umu. Ono što se događa u vezi sa razvojem u Čehoslovačkoi, bez potrebe za formalnim i detaljnim ppoređemjima, Nneodoljivo nas podseća na mučnu i gorku istoniju čija je dvadeseta godišnjica prošla tek pre neke tri nedelje. Možda zato malo ko može kab mi da saoseća i shvata svu težinu pritiska kojoj je prijateljska socijalistička zemlja izložena u ovom tremutku.

Istorijat ovih događaja je poznat, a svaki sat donosi nove činjenice, tako da je (za Dperiodičmi Jist pogotovo) veoma teško nabrajati ih: za čitaoca će možda biti zastarele. To nije dobar mak; po još jednoj staroj izreci, najbolja vest je uvek to da nema vesti.

U času kad ovi redovi odlaze u štampaniju, tek je objavlien tekst pisma pet partija u čehoslovačkoj Partiji. Pored svega drupog, om sadrži omu istu, nama tako poznatu, tragičnu, monstruoznu hipokriziju, onu nadmenu konstrukciju o želji za nemešanjem u tuđa Dposla i tuđa prava, a zatim kipti od apođiktičnih kateporičnih tvrdnji, čak i zahteva, tako da svaka rečenica znači ne samo deljenijje lekcija, ne samo mešanje u tuđa vitalna i elementarna prava, nego miriše i na diktat, sadrži prizvuk indirektne pretnje.

Čehoslovačka je prva, posle Jugoslavije, odJučila đa krene van datog i prevaziđenog šabJona etatističkog socijalizma u nove sfere istinske socijalističke demokratije i punog progresa. Ne treba stavljati stvari u tuče kalupe, ali se sme reći đa ima znakova i o tome da će to biti, svoj i osoben, ali put samoupravne demokratije. To pokazuju akcije koje su preduzeli preduzimaju sami radnici u raznim krajevima zemlje. Možda je to i jedan od ključnih razloga za nesporazum, pre nego strah drugih parfilja od komtrarevolucije, ili bojazni unu jih dogmatika oko »socijalne stabilnosti« (glavni urednik »Rudog prava«).

U svemu ovome jedna je stvar bitno drugačija nego što je bila u vreme rezolucije Informbiroa. Jugoslavija je tada ostala sama. Niko nije imao snage da se obračuna sa prevaziđenim shvatanjima, ili bar smelosti da svoje uverenje, ako je bilo nešto drugačije, glasno kaže. Sve ije, i one socijalističkih zemalja, i one ostale, kao pod konac su se solidamisale sa Rezolucijom. Samo pedantni analitičar-istoričar možda će utvrditi da su možda meke u optužbama, napađima i aktima praktične politike prema Jugoslaviji i nienoj Partiji bile grublje, revmosniie i upornije, a neke se manje angažovale. To će i ostati, po svoj prilici, jedina razlika.

Istorija je otišla za dđvađeset gođina napred, svet oko nas se razvija. Danas su Čehoslovačka

i niema partija u drugačijem položaju. Imaju ·

podršku niza partija, ne samo onih u socijali-

stičkim zemliama, nego i drugih. To ie, bitanj. ' faktor, pored onog osnovno» — Ba

odrške koju KPČ uživa u sopstvenoj sredini. Simptomatično je da ie jedna anketa javnog mnenja obavliena ovih dana sa anonimnim učesnicima, stavila Aleksandra Dubčeka na čelo ličmosti nmnipomularnijih u zemlji, a uz niega odmah Cizarža i ostale liude iz ovop novog rukovodstva koje i predvodi novi kurs u razvitku zemlje.

Kukavičluk

NA DRUGOM MESTU u ovom broju našeg lista reč ie o zločinu u bioskopu »20 oktobar« u Beogradu. Želim samo da podsetim na nešto što nije novost, a što govori o karakteru tero· rista koji vrše ovakve zločine, odnosno pripremaiu ih i organizuju.

Istorija ie znala za teroriste i atentatore koji su, u zabludi da ie to metođ koji nečemu vodi, obično na svoju ruku a valida nikad u ime organizovanog mnaprednoz okreta, imali pred samima sobom opravdanie, koliko god neprihvatljivo, da rade za pravednu stvar. Takvi su, ako ništa drugo, pokazivali ličnu hrabrost i obzire prema nevinima. Kod ovog SsoJa regrutovanog od ološi, i za račun zlikovaca. nema ni iednog ni drugog. To su liudi koji se boje, ličnosti slabe, i sami sa instimktom koji spada u patologiju. Oni čine sve što mogu da se sakriju i ostanu nepoznati, a ne vrše nikakav akt demonstracije ili obračuna, nego jednostavno manijački zločin.

Lapsusi

y U SVOJE VREME, sam đosta pisao. vođeći posle Koste Timotijevića rubriku »Na margina· ma štampe«, i o raznim sitnim ili krupnim lapsusima u novinama. o grubim ogpsrešemjima dobar književni jezik, o onim primerima koje je Timotijević obično odabirao za svoju odlično krštenu »bubmuotekl«.

Od primera koji me uporno nerviraju, jer se na njih nikako ne mogu da naviknem, dve vrste mepismemosti i dalie se revnosno pona• vljaju. To su izrazi kao što ie »teretni kamiom« (naići ćete na njega svaki čas u svakom beograđskom list), »zajednička saradnja, ili »upoznati o...«. To su, iz druge grupe, primeri nepoznavania geogprafiie i imena mesta k nas (o ostalom svetu da i ne govorimo). Tako se, da uzmem samo dva primera iz dubrovačkog kraja, i dalie selo kraj kojeg je dubrovački aerodrom naziva Ćilipi umesto Čilipi (o to: me sam već dva-tri pnfa pisao), a, pre neki dan se i Gruž naziva Gruža (!).

Jedan drugi mrimer, sasvim drugačiie vrste, našao sam u »Politici« od 17. iula (beogradsko izdamie). Uvodno izlaganie Miinlka Todorovića na Devetom plenumi CK SKJ listovi su, kao što je običai, razlomili međunaslovima ·'prema tematici. Jedan međimaslov glasi: »U toku studentskih akciia aktivirale st se i združeno dejstvovale i sve druge reakcionarne snage. Todorović to, naravno, niie rekao. Iz čie Je podsvesti provirila ova sakata konstrukcija nije moie da razmišljam, ali je vreška od onih najgrubljih sa čisto profesionalnog stanovišta.

KNJIŽEVNE NOVINE