Književne novine

Studije...

Nastavak sa 3, strane

U svojim studijama Leskovac ukazuje na nove teme, probleme i kulturne potrebe koje OOU naše književne i kulturne radnike. U poslednje vreme on se, sa Već stečenim autoritetom, sve češće pojavljuje u toj ulozi kultumog pokretača, bilo da se zalaže za pniređivanje kritičkih izdanja movijih srpskih pisaca (I,2922—304), konstatujući u toj aktivnosti našu zaostalost u odnosu na druge bratske narode; na potrebu izrade istorije Jugoslovenskih književnosti, itd.

kovčevo pisanje se odlikuje otmenošću i odmerenošću, osobinama koje su kod nas retke. Sve ono što je napisao stilski je doterano. Zato je i bio u mogućnosti da svoje radove, kako napominje u predgovoru (koji je zanimljivost svoje vrste, jer nema mi pumih osam redova, a u njemu je ipak sve rečeno što je za ove dve knjipe važno), preštampa gotovo bez ikakve izmenme. To je neposredan, lak, razgovorni stil, u kome se, reklo bi se, na ac hvata misao u prvom njenom rađanju, pa se zatim dopunjuje, ispravlja i učvršćuje. To je do krajnosti individualisan stil, ali nikad ne prelazi u manir. I zanimljiv je, jer je uvek svež i slikovit.

Daiuci karakteristiku književnog metoda Tsidore Sekulić: da je »izuzetnih talenata, izuzetnih stanja i osetljivosti, izuzetne radoznalosti, izuzetnog temperamenta, izuzetne radne snage, izuzetne duhovne vitalnosti« (I, 289), Leskovac je umnogome okarakterisao sebe kao isca. Na njega samoga se odnosi i karakteristika koju je dao o Veljku Petroviću kao esejisti: da »raspravlia o raznim Književnim pitanjima, pretresa književnu prošlost svoga naroda i odmerava joj, čas sa strepnjom čas sa nasladom, idejne pravce prostiranja i dometa« i da to čini »odano i predano... onim svojim nadahnutim darom slikanja kojim mjegovo kazivanije ĐO katkad izrasta u uzbudljivu priču«. A Osobito se na njega mogu primemiti sledeće reči koje je napisao o Petroviću: »Kao da je prisno razmišljao samo o onim piscima koje je voleo, a voleo ih stoga što ih je smatrao važnima; zato je i mogao ćutati o svemu što je u našoj književnoj prošlosti smatrao beznačajnim«.

Živomir Mladenović

Soneti...

Nastavak sa 3. strane

čaura, pred čitaočevim očima oživljuje, pretvara se u leptira • U slasti uskrsenja i wu čudu svijeta još ne zna

pw kud bi, šta bi Tad, jedva, razlepezi krila, ko da je vidjela buđenje lokvanja.

Okuša prh pa, puna vječnosti, prhne u srećni svijet neznanja

pahuljica rađosti, svemu u susret, maslačku, jeseni, žabi.

Moglo bi se, gotovo, reći da poslednje tri reči ove pesme, određujući budući tok leptirovog života, proširuju, istovremeno, njegovu sudbinu do jedne opšte pojave života — do ideje o permanenfnosti života, o njegovoj složenosti i buj"hosti koje ne mogu da se suprotstave poznatom, trapgičnom finalu. i Ova dva spomenuta Kulenovićeva soneta nisu, po svoj prilici, oni primeri u kojima se najnaglašenije izražavaju pesnikove ideje o životu i njegovom smislu. Za njihovu ilustraciju pogodniji bi, možda, bili soneti »Noturno«, taj bodlerovski ironičnim potezima naslikan curiculum vitae, ili, recimo, sonet »Šetnja«, u kojem bat koraka negdašnjih ljubavnika u našu svest urezuje ideju o sveopštoj prolaznosti, ili sonet »Govorenje tvrđave«, u kome se, možda čak isuviše neposredno, izgovaraju „reči nemoći pred ništavilom. Ti soneti, međutim, iako markantniji kao izraz jedne određene ideje, nisu u bpodjednakoj meri poprište na kome su sva pesnikova nastojanja ravnomerno Traspoređena. Ovo govorim zato što je u ovoj Kulenovićevoj zbirci veoma naglašeno jedno drugo nastojanje koje, takođe, u pojedinim sonetima, remeti balans. Reč je o inače veoma plemenitom i, danas naročito potrebnom, nastojanju da se pesnički jezik u leksičkom, pa i u sintaksičkom pogledu osveži i obogati. Gledano izolovano, taj·' Kulenovićev poduhvat je izvanredno uspešan. Njegov pesnički jezik lep je u najboljem smislu te reči, izvanredno slikovit, leksički, na najčistijim narodnim i folklornim izvorištima, napajan i, tom utisku je teško oteti se, pomalo patetičan. Kulenović ponekad ne može da se odupre privlačnoj moći jezika koji tako dobro poznaje, a to danas nije ni nešto što se podrazumeva kađa je o pesnicima reč, niti ie nešto što treba potcenjivati, tako da se njegov sonet pretvara u jezičku avanturu, propuštajući svoj osnovni cilj — da bude kondenzacija. U tim slučajevima njegov stih je sve samo ne nonšalantan, sve samo ne jednostavan, sve samo ne nofčinien celini: .. Baštovan, stegnom trešnje milim — da isoči sva će. Pupoljkom sluti me breskva — pa ko da vazđuh procvjeta. U duplje, puklinc, čaške, ja menasiti vjetar, na iglama njuha uđem i rijem mrko saće. Ja štap, zađoh u oči ljepotica kao pijeska. Dažd visu, izvorim pod njim — žedne me ozvijezđe oči. Lišaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska... (%%*) Sasvim obrnuto: on je, ponekad, pretrpan, otežan, iskomplikovan, od verbalne prenapregnu-

tosti malaksao... : O alge što val vas donjiha sve irule od dubine

dajte za tminu već koja smo te dnovide oči svoš ćvata. pesnički jezik je tad cilj samome sebi, a, ne deo celine koja, kada je sonet u pitanju, ima veće zahteve no u drugim slučajevima. ..

Kulenovićeva zbirka soneta, tako, donoseći izvestan broj izvanrednih primera podvrgavanja ove čvrste forme pesnikovim naponima, donosi i nekoliko karakterističnih iskliznuća iz ravnoteže. Svako od njih, kađa bi se posmatralo izolovano, zanimljivo je po nečemu i, kao pesnički poduhvat, u izvesnom je smislu značajno. Kao deo celine, međutim, podložno je merilu koje podrazumeva potpunu harmoniiu, saglasnost između idejne konstrukcije i pesničke aparature.

Bogdan A. Popović 4

1106 KNJICA

Dominik Lapir i Lari Kolins

Gori li Pariz?

»Epoha«, Zagreb 1968. preveo Ivo Klarić

DUGO SE NIJE ZNALO za Hitlerov čudovišni plan da Pariz, u slučaju da moraju da ga napuste nemačke trupe, bude ceo spaljen ili dignut u vazduh. Takvu sudbinu Hitler je, uostalom, namenio i mnogim drugim evropskim građovima, Nešto od toga doživeo je i Beograd u danima oslobođenja.

Knjiga »Gori li Pariz«, govori o tom Hitlerovom čudcvišnom planu mada ne govori samo o fome. To je u stvari istorija pokreta olpora u Parizu i istorija nemačke

| okupacije, Pariza. Pisana negde kao reportaža, negde kao bj istorijski spis, a ponegde kao roman, knjiga ove dvoN jice francuskih publicista predstavlja jedan od onih do-

kumenata koji otkrivaju na koji je sve način Hitler mislio da se suprotstavlja savezničkim snagama u trenutku kada

|| je svakom iole pronicljivom vojniku bilo nedvosmisleno

jasno da je rat za Nemce definitivno izgubljen; i na šta

su sve nacisti bili spremni u svojoj predsmrtnoj histeriji,

Istovremeno knjiga je i neka vrsta priznanja francuskom pokretu otpora koji je dobrim delom sve to sprečio. Ispričano je dosta ljudskih sudbina. Obelodanjeno je bezbroj intimnih ljudskih drama. Bilo je mnogo dilema,

. sumnji i kolebanja, dok na kraju nije pobedila odlučnost.

Sa nadahnućem, koje bi moglo da se nazove poetskim,

| autori ove knjige govore o raspoloženju koje je vladalo

Parizom kađ su počele da mu se približavaju savezničke trupe i kađ je pokret otpora stao na stanovište da je

| oslobođenje Pariza stvar samih Francuza i to u prvom || ređu Parižana. U tim trenucima knjiga prestaje da bude

hladna i mirna hronika i postaje jedna pomalo patetična himna francuskom patriotizmu o kome je napisano već dosad nekoliko stotina hiljada stranica. Ali, istovreme-

| no pričanje Lapira i Kolinsa postaje i himna čovekovoj

čežnji za slobodom i njegovom požrtvovanju i nemirenju sa nasiljem. Predvag PROTIĆ

Mirko Petković

Wiisftrml bez senke

Matica srpska, Novi Sad 1967.

PETKOVIĆEVA PROZA (ili »mali roman«, kako autor upozorava podnaslovom) kao da je ispričana u jednom dahu i zamahu. To je preplet jave i sna: jave osunčane, mediteranske, i crnih vizija noći, gavrana, groblja, aveti

a davno minulog rata. Junak ove knjige, Živadin, doživlja|} va taj košmar prilikom putovanja u Kan, gde iza prolaz-

nih: susreta sa ljudima maslućuje dramatične sukobe, gde

|} u mimohodnim viđenjima sluti otpore i nesporazume koji

su bili, jesu ili mogu biti. To užareno i užagreno traganje, nezadovoljstvo i strah, pretnja smrću i priviđna smrt

i omeđeni su okvirnom shemom, simboličnom pojavom gaM vrana na početku i na kraju knjige. Iz takvih, košmar| nih vizija nema izlaza, ni bekstva. Čitav taj isečak koji

nam Petković manje ili višc sugestivno prezentira odveđen je čovekovim drugim ja, ponornim, podsvesnim nagonima i željama iz kojih se rađa bunt i kojima se negiraju nagovešteni lirski treptaji.

Petkovićeva proza je poetska i mlađalačka, sazđana ma otporu, prkosu i muškosti. Autor je nesumnjivo prošao kroz dobru književnu školu, ali mu često nedostaje više discipline da svoj doživljaj sveta Kkamališe i uobliči u čvršću strukturu, ili ipak — možda — da svojim poetskim

|| izletima udahne snažniji pečat delu. To je nedostatak ove

proze, protivteža dosegu koji pisac čini se bez većeg napora ostvaruje. Dođajmo još: proze razbarušene, ovlaš nihilističke, pretenciozno ironične, često duhovite i još češće gorko humorne.

Ivan OP

| Anđelko Vuletić

Zmije odlaze s onu stranu svijeta

»Veselin Masleša«, Sarajevo 1967.

ČITAV PESNIČKI STAV Anđelka Vuletića dao Di se definisati naslovom njegovog ciklusa »Suprotno drugima«. I zaista, nasuprot mnogim pesnicima koji se upinju· da osmisle biće, Vuletić nastoji da to isto biće očisti od smisla i značenja koje su mu ljudi imputirali. On je »osluškivao šapate, ali — ništa, noć ko noća. Za njega, noć ne znači ništa više i ništa drugo. do to što jeste: noć, U kontekstu Vuletićeva Dpoetskog sveta, takva obeznačenost bića jednačila bi se sa njegovom čistotom, Sveden na svoje čisto biće, svet je prisutan ali nedokučiv, tako da se čovek odnosi prema njemu kao Tantal prema žuđenom voću. Čovek se propinje prema svetu kao zmija prema suncu; nasuprot tome, pesnik silazi u svoje čisto ljudsko biće, a ono biva ređukovano na vlastiti praelement — na zemlju (»Kamena ploča«).

Međutim, u svojoj metafizičkoj prečišćenosti, u tami zemlje i podzemlja, biće se lišava ne samo naknadno imputiranih značenja, već i svih oblika koji se rascvetavaju u sunčevom ozarenju. A to bezoblično, obeznačeno, čisto biće više se ni po čemu ne razlikuje od — nebića, Od ništavila (»...alj — ništa, noć ko noć«). Sa svoje strane, ništavilo se može predstaviti jedino posredstvom izvesnih slika o biću. Ukoliko predstavljaju mištavilo, ove slike se preobraćaju u simbole, — i Vuletić je primoran da pribegne pojedinim drevnim simbolima, kao što su zmija i sunce. Po svoj prilici, njegova slika zmije simbolizuje čoveka, koji se izvija prema suncu da bi najzad otišao »s onu stranu svijeta«, to jest — u ništavilo. Na sličan način, opsesivna i dominantna vizija sunca simbolizovala bi svet, što ovde znači — fakođe — vreme i zlo.

U pesništvu se ne retko događa da ovakve visoke i apstraktne vizije rađa prizemna, svakodnevna, konkretna inspiracija (koja ih nimalo ne mora poetski obezvređivati). Tako i Vuletićeve simbolične vizije čoveka i sveta, recimo — vizije puta i noći kao »čudesnih paralela«, izgledaju inspirisane otuđehjem „pridošlog seljaka u gradu. Čini se da je takva inspiracija dobila neposredniji i prozirniji izraz u pesničkoj prozi »Grad tone«, naročito u konkretnoj lokaciji: »obronci ponad Sarajeva« Ipak, sadržaj Vuletićeve simbolike nije ograničen na ovo neposredno, istorijski i geografski određeno nadahnuće; on obuhvata 1 jedan opštiji ljudski smisao, koji izgleđa opredeljen neumitnim odronjavanjem čovečjeg bića u bujici vremena. Za Vuletića, vreme je jednako zlu, odnosno razaranju bića, — i u toj jednačini zla i vremena tukršta se pesnikova etika sa njegovom metafizikom. Stoga pesnik kaže; »Utrkivao sam se sa časovnikom«.,

U naporu da se spase od ovih »krvnika«, od časovnika i sunca, on pokušava da iz proteklog i tekućeg vremena ispliva u večnost (umesto u buđućnost koja pritiče). Taj pokušaj vodi ga do zaključka »da će se. spasti više riječima i prkosom nego ljudskom pomoći«. Dakle, vođi ga do nekakvog otpora, ali ne do kolektivnog revolta već do individualnog protesta.

Pesnikova imaginacija se grči na emotivnom plamenu takvog protesta, inata i prkosa; pri tom, čitalac vidi grčenje, pa i plamen, ali ne oseća temperaturu pesnikovog Oseććanja, koje je odveć introvertovano, „nekomunikativno, prigušeno. Reklo bi se da takva emocionalnost osiroma-• šuje spomtanu ritmičnost i muzikalnost Vuletićeve reči, te da ovo osiromašenje okreće Vuletićevu poeziju od stiha ka »pesmi u prozi«.

Pesnik je svoju najnoviju zbirku poentirao imperativom: »Statil«. Srećom, on se protivstavlja ne samo drugima, već i samom sebi, pa i navedenom imperativu. Dok poslednja reč ove kmjige glasi »stati«, Vuletićev prvi dalji korak obećava da bude učinjen shodno imperativu: Postati! Izbavljajući se iz tesnaca »čistog« bića i ništavila, dalje postajanje Vuletićeve poezije moglo bi da iznedri jednu poeziju čovekovog neiscrpnog posta· janja.

Rađojica TAUTOVIĆ

NITPRIEVIBIDTSNIS, IK-NJJKOTS

Vladimir Sinjenko Zoloto Čormoi gori »Molodj«, Kijev 1967.

POZNATI UKRAJINSKI PISAC Vladimir Sinjenko objavio je zamašan istorijski roman »Zlato Crne Gore«, koji je već preveđen na ruski, ali pod neprikladnim naslovom »Rudarski kapetan«, Roman je napisan na osnovu istorijskih činjenica i mnogih do sada nama nepoznatih ili delimično poznatih dokumenata, koje sadrže ruske arhive. Gotovo sve ličnosti u njemu su istorijske, a u centru zbivanja nalaze se ruski inženjer-istraživač i svetski putnik Jegor Kovaljevski i Petar Petrović Njegoš. Najveći deo radnje događa se u prvoj polovini prošlog stoleća. U delu su obuhvaćeni komplikovani odnos: na Crnogorskom primorju (gde su se Austrija, Rusija, Engleska i Francuska borili za uticaj i prevlast), ali je u prvom planu život Crnogoraca, njihova borba protiv Turaka, Austrijanaca i Francuza, kao i njihove plodne i prisne veze sa Rusijom. Roman je krcat detaljima o životu Njegoša i njegove okoline, o stanju i prilikama u primorskim gradovima, osobito Kotoru, Splitu i Dubrovniku, o običajima, težnjama i svakidašnjici Crnogoraca, Kroz niz dugih i zanimljivih digresija, autor priča istoriju Crne Gore ođ najranijih dana, govori o narodima i vojskama koje su se smenjivale sa istorijske pozornice na ovom kutku Balkana i u tom sklopu posebno mesto, pored P.P. Njegoša, zauzimaju Crnojevići, Đerđ Kastriot-Skendđerbeg i Petar I, vladika crnogorski.

Čudesno pismo i koloritno Sinjenko opisuje Crnogorce, zaljubljeno, mađa menametljivo sugerirajući shvatanje da su oni svojevrsni Spartanci XIX veka, a kroz istu prizmu, iako uzgred, govori i o sunarodnicima Skender-

|| bega.

Siže romana je veoma zanimljiv. Slavni istraživač, oficir i inženjer J. Kovaljevski, koji je obišao niz zemalja Afrike, Azije i Evrope dolazi u Crnu Goru da traži zlato i pomogne tamošnjem narodu u pronalaženju, dobijanju i preradi ruđe. Posle mnogih peripetija, i pored svesrdne Njegoševe pomoći, Kovaljevski umesto zlata u metalu pronalazi nešto mnogo vrednije — ZLATO U DUŠI ĆRNOGORACA. Sa takvim otkrićem vratiće se u Rusiju i učini sve Što je u njegovoj moći da se pomogne Crnoj

Gori. U svojim naporima imaće podršku svojih prijatelja Tolstoja i Turgenjeva, Ševčenka i Bjeljinskog, Černiševskog i osobito Gogolja. Vraćajući se iz Crne Gore Kovaljevski je posetio Gogolja u Italiji i toj poseti posvećen je dobar deo knjige.

Druga, paralelna linija sižea, obuhvata ljubav Kovaljevskog s Kotorankom Lučijom, koja po svom romantičnom karakteru, po pritajenosti veze, po dramatici i snazi piščevog opisa ne ustupa ljubavi Andreja sa lepom Poljakinjom u Gogoljevom »Taras Buljbi«. Ima neke posebne iraži u odnosima zavodljive Kotoranke i slavnog svetskog putnika i naučnika, prispelog sa dalekog Severa u zabiti kraj mediteranskog podneblja.

Sa čisto literarnog stanovišta roman je veoma dobar

i interesantan. I pored istorijske doslednosti i strogosti u

prezentiranju činjenica on nijednog momenta ne skreće u

suvoparnj istoricizam i sociologiziranje, već je u prvom

planu iznet detalj, tj. splet detalja, čiji mozaik stvara uopštenu istorijsku sliku.

Branko KITANOVIĆ

Brana CRNČEVIĆ

Milutin PETROVIĆ

POŽUTELO PISMO, UPUĆENO MILUTINU PETROVIĆU

ĆČerez jednog ludila, blagočastivog.

I tkanja minulih godina, raznetog po mome telu ı mojoj duši. Sađa se zbira i taloži po zi. dovima okolnih soba, kojima se predajem šamućetn, ostareo, zboranih ustiju.

Čerez vitkog stasa. Kađa ulaziš tu gradsku biblioteku, kada zaklanjaš oči debelim staklima koja, razbiješ li ih i posečeš li njima ru. ke, mogu od tvoga tela, i duše, da rasture Pepeo ma sve strahe sveta.

Čerez milosrđa svih onih mladica moga međdahja, čerez rukoveti sklopljene,

čerez svih ujdurmi i poganhih srebroljubaca.

Me hvata snažna drhtavica i baca me u ponor, i svrFši sa mhom obređni zadatak rekavši poslednju rYeč:

Da jeste — onome koji se od jutra upućuje smelo u crveme viMograđe — sva bPlagodet sunca,

da jeste, uznoseći se, hjegov prvorođehi sih nestao u prostrahim divljihama, : da jeste memušti govor, i bele čarlame, i slavljeni posetioci cirkuski, da jeste u magli brzotečnoj gubila se Maša zajednička pogurena figura, kao pri hlebu vrazi, kao pri svetlosti tamničari, da jeste...

Bajalica

Mlivo pod prstima. Tmuran je danas dah. Po zidovima prostirke mlađih vezilja., Odumiru boje, slikarko.

Na rubu stola. Grana višnje bpređ kućom lebdi. Stigao je paket sa srebrnjacima, sli karko.

Lenim se. Zapada sunce, a misli se tvoje kovitlaju. Otvaram prozor da prhneš, slikarko. Lađari dolaze. Na zidovima otisci tvojih đugih prstiju. Na pešćanom dnu reke pretražuj, slikarko.

Crn obraz. Provetri sobu, izgnaj pacove t leptire. Kad otvor postane većma širok prođi i ti, slikaYrko.

. Niče kamen. Na red kuća pađa senka. Iskre hiotkuda. Obazri se pažljivo, Razmesti stolove, slikarko. „~ IT # rrrort

Košnice iza kuće. Prošetaj naga šumom. Sve same tačke na rukama, U lov, u lov, sli. arko.

I stoletni hrast. Rupe ma bodu popuni crnom zemljom sa susednih njiva. Spali zavese sa brozora, slikarko.

Ložište spremno. Prigotvi i vrelu vodu, da noge parimo. Kolo da se igra, zidni časovnik da se čuje, slikaYko.

Grozničava pređa. Od slame krevet pokraj oghjišta. Krilaj kroz prozor, vrati se, brefražt sobu, slikarko.

Mlivo pođ prstuma. Tmuran je dah, slikarko.

Cigani s malim harmonikama

ı

Nizdo! me put vodio. Plavilo oko glave i nadomak mi srca. Zveket me trže. Oužje-starudija, množina šajkača ukrašenih pellovim krestanma i pancir-košulja prvog kralja.

. Rahije bi moj sagovornik: brodovlje u e ci, aždaje stoglave od gvožđa na skladištu; hit leđa mi znoj curio, Sagovornik micao usnama: sanduci od čamovih dasaka, iza ograđe u dvoTrištu rublje na konopcu zaklanja prozore ohiskih kuća; ekseri mi u ušima igrali. Nađalje moj sagovofmik upućivao poglede brdima i činio nerazumljive pokrete rukama i nogama. Da smo postali reka. Da nam je brođovlje teško. Da stoglave aždaje rđaju. Da sanduci od čamovih dasaka svirale postaju. Da rublje poleće ha mesec.

Nizdo! me vodio put. Lelek harmohika 1rža me. Siroki kaiši ma ramenima, guste plefenice, i mhnožina crnih očiju. Cigani s malim harmonikama dođu na to mesto, a plavilo oko glave i hadomak srca Širi Se.

PIT BC UPIS

Pokušaj rada da se odvoji od radničke klase neće uspeti.

*, ~.

Ja sam svoj rob i ja ću se, kad-tad, sebe osloboditi.

o ~.

Ja grešim, ali dole od tebe, a ti grešiš, ali gore od mene.

~:

Ako me neko sistematski ne bude pratio možda ću iza prvog

ugla napasti sebe.

*, «~

Ne mičem se od kuće, strah me je da ne napravim neki sumnjiv

pokret.

OV VV VV VV VV VV VV VA AV Ve

}

KNJIŽEVNE NOVINE