Narodna milicija

Ing. P. BORANIĆ

U davno doba, pre mnogo stotina hiljada: godina taložili su se na dno tadašnjih mora uginuli sitni organizmi, koji su u momima živeli u ogromnim količinama. Те taloge pokrivao je nanos peska i mulja i time ih sačuvao od potpunog raspadanja. Usled promene zemljine kore, koja se u to daleko doba još nije bila učvrstila, pomicali su se veliki delovi: zemljine kore. Mnoga kopna su tonula u more, a osušena morska dna pretvarala u kopno. Na taj način bile su mnoge pokrivene naslage uginulih organizama uvaonjene u dubinu zemlje. Tamo, usled visokog pritiska i temperature stvorila se nafta, koju je pesak, zadržao kao spužva vođu.

Prema postanku mafte i. poznavajući utrobu zemlje geolozi pretpostavljaju na kojim se mestima zemlje mogu očekivati nalazišta nafte tj. tamo gde su nekada bila mora. Ti se tereni ispituju naročitim instrumentima, koji na principu sile teže — magnetskih sila ili kratkih električnih valovia pokazuju eventualni naftonosni sloj. Na taj se način određuju tereni unutar kojih ima izgleda na uspešno bušenje.

Bušenje se može vršiti na dva načina -— udaranjem čeličnog alata o dno bušotine i ispiranjem otrgnutih komada zemlje ili okretanjem alata i struganjem. zemlje. Ispiranje zemlje u oba slučaja vrši se pomoću retke glinene kaše koja se jakim pumpama dovodi kroz šuplje cevi na kojima visi alat za bušenje do dna bušotine. SVojim strujanjem ta kaša hladi alat za bušenje i za sobom odnosi odstrugani i otrgniuti materijal sa dna bušotine. Po izlasku iz bušotine glinena se kaša ili isplaka pušta u zemljane rezervoare za taloženje, posle čega! se opet vraća u bušotinu. i

Bušenje udaranjem je zastarelo i dugo traje, pa se danas bušenje redovno vrši okretanjem alata. U tu svrhu · potrebni su jaki pogonski motori, teški tornjevi i mnogo cevi, što sve zavisi o nameravanoj dubini bušenja. Danas se redovno buši do 3000 metara a nisu retke bušotine koje dopiru i do 6000 metara. И

Nad bušotinom se nalazi toranj, koji služi za mianipulaciju bušenja. U tormju se spajaju cevi za bušenje, jer kako bušotina napreduje tako se priključuju daljne cevi pomoću kojih se alat spušta sve dublje u zemlia. U tomju se pomoću strojeva pokreću cevi, koja ta gibanja prenose na alat.

Kako bočni tlak zemlje stalno preti da izbušeni deo bušotine zaruši, to je potrebno da se stene osiguraju spuštanjem zaštitinih cevi. Vreme bušenja ovisi o nameravanoj dubini bušenja, osobinama slojeva iznad očekivanog sloja nafte i načina bušenja, a može trajati manje od mesec dana, ali i više od godinu dana, Iz ovog je vidljivo da je bušenje nafte veoma skup i težak rad — često spojen sa negativnim rezultatom, jer mnoge bušotine ne daju očekivane količine nafte ili su bez nafte. Kada je sloj nafte pronađen. tada: se bušotina mora osigurati od prodora vode koja se može nalaziti iznad ili ispod naftonosnih slojeva. Stoga se prostor između zaštitne cevi i zemlje ispunjava cementom, koji se dovodi u vrlo retkom stanju pomoću pumpe.

Na mestu gde cev prolazi maftonosni sloj izvrši sc posebnim instrumentom napucavanje ili perforacija cevi i time omogući priticaj nafte iz sloja u cev. Na taj način je sloj pripremljen za eksploataciju.

U sloju se nafta nalazi pod pritiskom, koji je nastao delovanjem. susednih slojeva zemlje iako je taj tlak dovoljno velik on potiskuje naftu iz sloja kroz bušotine do površine zemlje. Ako je tlak malen onda se nafta mora iz sloja kroz bušotine pumpati posebnim dubinskim pumpama, pa se u bušotine pušta novi sistem cevi, koji je uži od pređašnjeg. Ako se iz bušotina pumpa više nafte nego što tlakom. nafta pritiče, tada bušotina povremeno ртеsahne. Tokom eksploatacije izvori jenjavaju sve dok ne presahnu. -

Naftonosni sloj razne debljine može se prostirati u dunžiu i širinu nekoliko kilometara, a kako se jednom bušotinom može eksploatisati sloj u promjeru. do 200 metara, eksploatacija nafte zahteva veliki broj bušotina.

Eksploatinanu naftu prati plin i voda, stoga dobivema nafta prolazi kroz separatore u cilju uklanjanja plina, vode ii mulja, a tada u sabirne stanice. Iz tih stanica nafta se pumpa u velike rezervoare, a iz njih pomoću vagonskih cisterni ili navtovoda odlazi u rafinerije na preradu.

Nafta je tamna, gotovo crma tekućina laganija od vode, a gustoća ovisi o sadržaju benzina i petroleja u nafti. Sastav nafte pojedinih nalazišta nije isti, niti se iz svake nafte može proizvesti proizvoljna količina izvesnih produkata nego samo onoliko, koliko dopušta sastav nafte. Prema svojim osobinama nafte se uglavnom dele na one parafinskog karaktera, koje redovno daju dosta јаganih produkata, kruti parafin i malo mazivnih ulja. Suprotno od parafinske nafte je ona naftenskog tipa i ta nafta daje dobra maziva ulja i promenljive količine laganih destilata. Između ova dva tipa nafte nalaze se nafte mešane baze, koje se po svom. sastavu približuju jednoj ili drugoj tipi. :

U mafti se često nalaze kao neugodni pratioci razni sumporni spojevi, koji štetno deluju radi toga što nagrizaju delove postrojenja kod prerade i kod upotrebe.

Nafta se prerađuje u rafinerijama u cilju dobivanja goriva i maziva. Prema organizaciji i zadacima, rafinerije se međusobno mnogo razlikuju. Tehnički nerazvijene i male rafinerije vade iz nafte samo osnovne produkte, dočim složene i velike rafinerije istu tu naftu mogu tako preraditi da iz nje kompliciranim procesima proizvedu osim osnovnih produkata još i specijalne produkte, kao što su avionski benzin i motorna i specijalna ulja.

| Glavna postrojenja rafinerije su: destilacija nafte u cilju razdvajanja nafte na osnovne produkte, koji se tada dalje prerađuju na nazne gotove produkte. Prije se je destilacija vršila u kotlovima, gdje su se zagrejavanjem iz nafte postepeno uklanjali najpre lagani produkti a tada sve teži. Takav način bio je s vremenom kočnica prerade mafte jer se i spajanjem više kotlova u tzv. bateriju nisu mogle preraditi one količine nafte koje

27