Narodno blagostanje

НАРОДНО Б

|L Maja 10800 | ||| | г. Снаудена, једнога од шефова енглеске радничке странке и бившег министра финансија у кабинету г. Макдоналда. Г. Снауден је казао у парламенту да његова странка неће поштовати споразум постигнут између г. Кајо-а од стране Француске, и г. Черчила од стране Енглеске, јер он налази да је тим споразумом опроштено Француској од њеног ратног дуговања Енглеској много више но што то треба да буде према економском стању обеју држава. Г. Снауден је истина казао исто, да његова странка не мисли да доведе у питање перфектне споразуме о ратним дуговима. Али како споразум са Француском није перфектан, јер није ратифициран, то постоји могућност ревизије тога питања. Да ли је г. Снауден хтео да врши притисак на Француску у жељи да се скине са дневног реда репарационо питање, или је то збиља програматска тачка његове странке, безначајно је. За г. Поенкареа је битно, да г. Снауден може у најкраћем времену бити министар финансија у Енглеској и покренути питање уништења споразума Кајо—Черчил.

Најзад још једна околност приморава г. Поенкареа да искрено подупре решење репарационог питања. То је питање дугова према Америци. И то је питање Француска регулисала 1926. г. и то врло повољно. Француска је дуговала Америци између осталог и 407 милиона долара за купљени материјал после свршеног рата. То није ратни дуг већ трговински, као што и сами Французи признају.

ЛАГОСТАЊЕ

Страна 21 |

И за тај дуг је добила Француска попуст за читаву половину. Али, како цео тај споразум није ратифициран, то Америка има права да сматра исти за неважећи и у томе случају за који дан Француска би имала да исплати Америци цео тај комерциални дуг у износу од 10 и по милијарди франака (пошто му истиче рок). Француска би могла да плати ту суму, али нема рачуна, јер нема рачуна да отвори поново питање ратних дугова, пошто би проценом њезиног данашњег економског стања била таксирана за много богатију, но што је сматрана 1926.

Ето због чега Француска спада у ове државе, које су прожете добром жељом, да репарационо питање побије дефинитивно решење.

Али то није лака ствар. Рад одбора стручњака личи на хрвање булдока око вреће. Сваки вуче на своју страну. Ништа није природније но тежња Немачке да што јефтиније прође, као и с друге стране тежња савезника, да што више узму. Позивате једнога повериоца и његовог дужника да изврше ревизију њиховог траженог односа. Зар не би исто билог Слику, коју пружа одбор експерата, зар не личи на сцене приликом преговора о равнању са дужником, који је пао под стечајг Аргументима се то питање не може да реши. Оно се мора пресећи и цело је питање сад, да ли ће се пресећи овога пута или доцније. Какви су шанси рада одбора у Паризу»

(О томе у наредном броју)

Hidro-elekKtrične snage Dalmacije

— Pred novim iskorišćenjem Krke i Cetine —

1.

Dnevni listovi su objavili, da je Vlada zaključila ugovor sa Društvom Taniskih Fosfata, Gnojiva i Hemijskih Proizvoda o prenosu koncesija, koje je Sufid imao za iskorišćavanje hidroličnih snaga Krke i Cetine, na Francusko Društvo Hidroelektričnih Snaga Dalmacije, koje se obrazuje radi eksploatacije tih koncesija kao i o proširenju i produženju ovih prava.

Ovim ugovorom: Sufid prestaje da bude koncesionar i njega poipuno nestaje iz naše zemlje. Sva njegova prava i sva njegova pokretna i nepokretna dobra prelaze na ovo novo francusko društvo, koje se skraćeno naziva Se//Ayed, koje s druge strane prima i sve obaveze Sufida prema našoj državi i prema našim držav” ljanima. Sufid se rastavlja prijateljski sa nama i izjavljuje, da nema od nas ništa više i ni po kojem osnovu ništa potraživati. Tako je ovim ugovorom izravnat jedan stari spor izmedju Sufida i nas ili tačnije rečeno izmedju Italije i nas, jer je Sufid bio predmet diplomatskih razgovora i razmimoilaženja. Za delo mira i naših prijateljskih odnosa sa Italijom, koji treba da postoje, ovaj ugovor je jedna velika dobit. Njime je na srećan način razrešen jedan spor.

A dugačka je istorija ovog spora. Sufid (Societa Anonima per lUtilizzatione delle forre idrauliche della Dalmatia) jeste akcionarsko društvo, čije je statute odobrilo Namesnišivo u Trstu 1913 godine, sa osnovnim kapitalom od 14,000.000 kruna, podeljenim u 56.000 akcija po 250 kruna akcija, i sa sedištem u Trstu. U Upravnom Odboru je morala biti većina austro-ugarskih podanika. Društvo je dobilo koncesije na rekama Krki i Cetini za iskorišćavanje hidroličnih snaga ovih reka. Društvo je uredilo padove, podiglo centrale u Krasevcu i Manojlovcu, koje sada đaju oko 280,000.000 kilovata električne energije. Društvo ima fabriku karbida i cijanamida u Dugomratu kod Omiša. Do sloma AustroUgarske Halijaani su imali u rukama 17.000 akcija, Jugosloveni 5000, a ostalo Madjari i Nemci. U početku rata društvo se premestilo u Beč. Posle rata Italijani su uspeli da dobiju većinu,

Njihova vlada imenovala je komesara, koji je u Trstu, mimo Upravni Odbor u Beču, sazvao zbor akcionara. Prvi se zbor nije mogao održati zbog nedovoljnog broja, jer Italijani nisu raspolagali dovoljnim brojem akcija, a Nemci i Madjari kao i naši nisu hteli doći, jer su smatrali celu radnju kao nasilje. Ali, na drugom zboru, koji „punovažno“ rešava s brojem koji dodje, rešeno je da se povisi glavnica na 21,000.000 lira i izabrana je nova uprava. Razume se, da je sva nova emisija otišla u italijanske ruke. Statuti su izmenjeni i podešeni za nove potrebe.

Naši nisu hteli ovo priznati. Dr. Ribarž, šef odelenja za Izvršenje Medjunarodnih Ugovora, na sednici Narodne Skupštine od 25 juna 1926 izjavio je ovo: „Za Sufid je pitanje rešeno jednom Santa Margaretskom Konvencijom. Sufid je bivše Austrougarsko društvo, koje je imalo svoje sedište u Trstu, ali Santa Margaretskom Konvencijom je izmedju nas ustanovljeno, da u pogledu nacionalizacije ovakovih društava, koja imaju sjedišta na jednoj teritoriji, a svoju filijalu na drugoj teritoriji, da su nadležne one političke vlasti, gđje se nalazi preduzeće. Pošto se ovo preduzeće nalazi na našoj teritoriji, to su naše vlasti dužne, da opredele nacionalitet toga društva, to znači: da naše vlasti imaju pravo da traže da društvo prenese svoje sedišle na našu teritoriju“. Sufid je pak stajao na gledištu, da se za njegov slučaj ima primeniti čl. 37 konvencije od 23 oktobra 1922. po kome je društvo slobodno ako hoće da prenese svoje sedište u našu državu a ne čl. 36 na koji je mislio Dr. Ribarž, govoreći o pravu naših vlasti da odredi državljanstvo društva. Otuda spor. Potom naše su vlasti stajale na gledištu, da Sufid ima da vrši prema našoj državi dužnosti, koje je imao prema bivšoj austro-ugarskoj državmoj upravi, ako hoće da uživa prava, koja su mu konvencijama priznata. Ne može Sufid da smatra da je oslobodjen onih obveza, koje mu je naložila bivša austro-ugarska uprava, zato, što je ova država propala, jer ako su se po tome osnovu ugasile javnopravne obveze Sufida, onda su sa istog razloga prestala i prava Sufidova prema bivšoj državi. Bez prenosa obveza nema prenosa ni prava,