Narodno blagostanje

Страна 426. _

RALJSKA FABRIKA CEMENTA

Teško da ima još iedne varoši u Evropi, koja tako strašno

: izgleda kao Beograd na suhom vremenu, a pod prvim udarima

jakoga vetra. Опда са treba posmatrati iz Zemuna. Cela pDo-

.vršina od Topčiderskoga Brda pa preko Dunava i Save pre-

tvara se u gustu masu prašine, kroz koju se ništa ne vidi.

Jedan profesor, koji sve zna, pisao je pre nekoliko godina,

da ireba što pre kaldrmisati Beograd iz higijenskih razloga: da bi se spasao prašine. Beograd je nemogućno spasti od prašine ni onda, kad bi se sve ulice kaldrmisale granitom i asfaltom (a ne Topčiderskim Кгеспјакот, koji je glavni liferant prašine), jer ona dolazi van varoši, sa Topčidčrskogz, Obrenovačkog, Smederevskog, Kragujevačkog druma i sa Dunava. Treba posmatrati Beograd, kada dune vetar od Zemuna, kako se s one male plaže oko Donjeg Grada podiže oblak prašine, koji pokriie dve trećins varoši.

Beograđ ima lo, koje radja prašinu, on je podignut na krečnjaku i ilovači. Koliko je krečnjak iz okoline beograd-

·Ske trošan, najbolie nam pokazuje tako zvana turska kaldrma,

za koju je on upotreblien. Ona se za deset godina izliže kao da nije od kamena. 'A što зе tiče ilovače, ona se raspada u

~. prašinu, čim se osuši a stalno jie u suhom stanju zbog toga,

što nije porazna, te ne prima vodu. Nama se čini da je

Beograd dobio ime od krečnjaka i prašine, jer inače nije

ništa belji nezo drugi gradovi. · Kao što čitaoci naši znaju, krečnjak i ilovača su sirovine za izradu cementa. Redak је krečnjak, koji ima 100

. od sto kreča, naročito ako je mladje formacije, a ilovača ima | vrlo mnogo kreča, naročito beogradska. Sastav ilovače i kreča

u jedno telo daje laporac, koji je neposredna sirovina fa-

· brikacije cementa. U koliko se više udaljavamo od Dunava _i Save u toliko se više pojavliuje ilovača i kreč spojen u la-

porac. Njega ima prilično u košutnjačkom brdu, a Hipanj

» je sav u laporcu. Ta je okolnošt od vaikada izazivala struč-

njake za gradjevinarstvo a preko njih kapitaliste, za podizanje

- industrije cementa u okolini Beograda, naročito s obzirom

na okolnost, da ie Beograd, po definiciji, morao biti najveći

potrošač toga artikla za privatne ciljeve.

Ako se ne varamo, ima više od 40 godina, kako je

- podignuta fabrika cementa u Ripnju. Podigao ји је Опсо| LOVIĆ. Kako je odmah po dovršetku fabrika, — a u пји је · potrošeno dosta kapitala — ušla u krizu, (karakteristična

pojava za srbijansku industriju uopšte pred kraj XIX. veka) to je počeo sopstvenik da se dovija na sve načine: pretvorio ju je u akcionarsko društvo. Ali nije nikako mogao da nadje kapitala, i fabrika je ubrzo izdanula na rukama g. Nestora Manoilovoća, inžinjera i preduzimača. Šteta je bila za kapital, koji je tu upropašćen, a koga ije bilo tako malo u to doba u: Srbiji!

Još док је Hipaniska fabrika ležala na samrtničkom odru, poradjala зе Raljska. Nečuvena je zatucanost prvih pionira srbijanske' industriie. Argumenta u korist Raliske fabrike bilo je· dosta. Dok je kod Ripaniske laporac bio raznovršnog sastava i prilično daleko od same instalacije, dotle je Raliski bio notorno jednoobrazan i vrlo pogodan za proizvodnju natur-portlanda. Natur-portland cement je sva-

: kako znatno jeftiniji, ali. je;:ceo. posao aleatoran, jer se.ne

zna, dali je ceo sloj.do. kraja jednoobrazan. Mi se sećamo, da

52 је koncesija. za ekspoataciju, raljskog laporca našla jed-

noga dana u rukama advokata Vlade Boškovića, čoveka

. ogromnih. industrijskih" ·koncepcija, ·industrijskoga fanatika,

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Број 26.

tvorca fabrike briketa u Ćupriji, koj ie sa davlieničkom grčevitošću uhvatio ralisku koncesiju gledajući u njoj siainu budućnost. Tako ie i bilo, ali na gubicima pokojnoga Boškovića. Koncesija je prešla u jače ruke. Jedna pre 30 godina mnogo čuvena frgovačka firma iz Kragujevca Paligorić i Mihajlović, koja je pokazivala američku ekspanziju u poslu, udružila se sa beogradskim „menjačem i bankarom Izraelom Rusom, u cilju eksploatacije raliske koncesije. Brak je bio vrlo neobičan i beogradjanima prilično neobiašniiv. Paligorić i Mihailović su važili kao veliki »reskiranti«, kako su se tada zvali ljudi, koji su ulazili u industrijske, liferantske i velike trgovačke poslove. Izrael Ruso proveo је ceo svoi vek za fezgom u svojoj menjačkoi radnji, koja je dugo vremena bila u Knez Mihailovoi ulici odmah do današnje radnje Braće Radoilovića. Menjački i bankarski posao bio je u to doba i vrlo unosan i potpuno siguran. Zarade su bile vrlo velike · i Zbog toga ie bilo prilično neobjašnjivo ulaženje Rusovljevo u industriju: Mi smo to objašnjavali okolnošću, da Ruso nije mogao svoja dva već odrasla vredna i vrlo sposobna sina, Davida i Jakova, da uposli u svojoj maloj bankarskoj radnji, a kako je imao više kapitala no što je bilo potrebno za istu, to ih je pustio da traže karijeru u riskantnijiim poslovima. Ako se ne varamo, firma Izrael Ruso sa firmom Paligorić i Mi- · hailović ušla je prvo u jedno šumsko preduzeće. Oni su podigli strugaru na Ibru kod ušća, pa potom ušli u Raljsku Cementaru. Drvena industrija ie Do cilju srodna cementnoi, obe slvže u glavnom gradjevinskoj delatnosti. __ Veliku radost nisu doživeli naši mlađi industrijalci u Raliskoi fabrici. Od sviju tih poslova u 90 od sto slučajeva ponavlja se ista nevolja, na ime: eksperti obmaniuju kapitaliste o potrebnom kapitalu. Tako je bilo verovatno i ovde. Sreća je bila što su novi sopstvenici koncesije bili dovolino jaki kapitalom, ali je sa druge strane postojala granica do koje se oni mogu angažovati u industriji. A najveća je sreća bila ta, što je Raliska fabrika bila zasnovana na bazi naturportlanđa. Ta se fabrikacija može vršiti vrlo primitivno: 2—3 peći nešto bolje no što su one za pečenje kreča, mašina za lomljenje kamena i ista za mlevenje i jedno sito. Sa jeftinom rodnom snagom i sa neposrednom blizinom materijala, kao što ie ovde bio slučaj, moglo se Žživotariti. Glavno je bilo bežati ispod udara Beočinske fabrike i iskorišćavati preimućstvo prema njoi u pogledu podvoza, te gurati robu ka jugu. Ali:je tražnja u to doba južno od Ralie bila vrlo mala, pošto država do 1907. godine nije vršila nikakve javne radove u zemlji. - : I. za industriju cementa u Srbiji carinski rat sa \AustroUgarskom znači sudbonosni momenat. Izbijaniem carinskogz rata stupila je na snagu carina na portlandski cement od 400 zlatnih dinara po vagonu, odnosno nepunih 100 odsto od vrednosti robe., „Krajem 1906. с. izglasava se zakon o zajmu od 95 miliona dinara, od oo se polovina upotrebljava na gradjenje železnica. Beočinski cement nije se mogao prođati u unutrašnjosti Srbije ispod basnoslovne cene od 1.100.— zlatnih fr. po vagonu (600 fr. su bile same daciie). Zato se Raljska fabrika cementa smatrala za vrlo kulantnu, kad je preduzimačima državnih železnica davala svoj cement po 900.zlatnih dinara za vagon. To je bila prohibitivna cena za Dprivatne potrebe, tako da je 90 od sto potrošnje išlo na javne radove. 1907. i 1908. e. Raliska fabrika je imala diktat u ·'RKraljevini Srbiji. Ona je jedina proizvodila cement. Prirodno dakle da je tih godina dobro: zaradila, ali ni 1909. ni docnije nisu bile rdjave, ako ne tako zlatne, jer se sa fabrikom. се-

et O ~C DD NE C KA BAMHEKA 1 КАЛИГА Л- фрр. 20,000.000_– |

"Оснивачи: Вапане Оботапе, Вапане де Paris et des Pays-Bas, Socićtć . Fintancičre d'Orient.

Обаваља све банкарске послове.

Филиале: Лондон, Скошље, Битољ, Мао Солун,

__J

Седиште: ПАРИЗ, о " Дирекција: БЕОГРАД - | ||