Narodno blagostanje

24. jimyap 1931.

,

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Страна 49

Dr, Julije Mogđan, advokat i univerzitetski docent, Zagreb,

NEPOZNATO MILIJARDSKO POTRAŽIVANJE NAŠE DRŽAVE

Članom 177. Sen-Žermenskog ugovora o miru Austrija je primila obavezu davanja reparacija savezničkim i udruženim državama. Članom 240. istoga HgOvOra dano je u svrhu djelomičnog obezbeđenia te obaveze saveznim i udruženim državama pravo, da zadrže i likviduju sva dobra, prava i interese, koja pripadaju u času stupanja na snagu toga ugovora državljanima bivše austro-ugarske monarhije, ili pak društvima, koja oni kontrolišu, ili koja imadu siedište na njezinoj teritoriji.

Svote, koje na taj način uđu, treba prema mirovnom ugovoru u prvom redu upotrebiti za pokriće potraživanja pripadnika likvidira|uće države proti Austriji i njezinim pripadnicima, sa saldom pak, koji ostane, treba u smislu čl. 249. al. h. i čl. 180. postupati ti Rofist svih savezničkih i udruženih država kao s podavanjem Austrije u svrhu reparacija.

Na dan stupanja na snagu Sen-Žermenskog ugovora o miru — 16. |una 1920. — postojala je obaveza Halije, da na osnovu ugovora, zaključenih u Baselu 17. novembra 1875. i u Beču 23. februara 1876., a za otkup mreže toga društva na teritoriji Sjeverne Italije, plaća godišnje zlatnih franaka 29,569.887.12 sve do 31. decembra 1954., a od onda pa do 31. decembra 1968. godišnje zlatnih franaka 12,774. 751. 26. Ti su anuiteti bili plativi 15. juna i 16. decembra svake godine.

Godine 1915., kada je Malija objavila rat Ausfro-

Ugarskoj, obustavljena su plaćanja tih anuiteta. Kako je }*

Društvo Južne Železnice bilo austrijsko i imalo sjedište u Beču, trebalo je pitanje ovoga duga italijanske države da se reguliše na osnovu čl. 248. i 240. Sen-Žermenskog ugovora o miru. Po čl. 248. Italija je bila dužna, ili da anuitete dospjele do 16. juna 1920. zajedno sa 5% Каmatima plati u gotovom Društvu lužne Željeznice, uz odustaj od prava iz mirovnog ugovora na refenciju i likvidaciju (taj modus Italiji dakako nije bio zgodan), ili pak da te svote kano podavanja Austrije u svrhu reparacije obračuna i privede zajedničkoj kasi savezničkih država.

Isto je vrijedilo po čl. 240. za anuitete, koii su dospeli poslije 16. juna 1920., te teku do godine 1968. Na to, da te anuitete plati Društvu Južne Željeznice, te da ih oslobodi konfiskacije i likvidacije, vlada Kraljevine Italije dakako nije mislila. Italija je austrijsku vladu obavijestila notom od 22. aprila 1922., da će sa anuitetskim potraživanjem Društva Južne Željeznice poslupiti po čl. 240. Sen-Žermenskog ugovora, pak se pri tome poziуаја па talijanski kraljevski dekret od 10. aprila 1921. broj 471, koji određuje, da tim danom cjelokupno njemačko i austro-ugarsko privatno vlasništvo na talijanskom područiu ex lege postaje vlasništvo talijanske države. |

Ta odluka talijanske vlade nikako nije bila prijatna ni austrijskoi vladi, ni samom Društvu Južne Železnice, hi franctskim porterima obligacija toga društva, Austrijskoj vladi to nije bilo pravo zbog toga, što je po čl. 246. i 240. ugovora o miru ona bila dužna, da obešteti Društvo Južne Željeznice za sume zadržane od Italije. Društvu nije bilo pravo zbog toga, što je Italija

bila solventniji dužnik od Austrije, a inaocima obligacija iz istih razloga iz kojih i društvu. Austrijska vlada i Društvo Južne Željeznice pokušali su da protestvuju protiv te namjere Italije, ali bez uspjeha, jer |e njezino stanovište bilo saobrazno ugovoru o miru.

Tako nije ni došlo do tužbe odboru, predviđenom u čl. 3. spomenutog talijanskog kr. dekreta od 10. aprila 1921., a to je bilo jedino sredstvo, koje |e stajalo na raspoloženju za ukinuće gornje odluke talijanske vlade. Pravno je stanje dakle bilo to, da je potpuna vrijednost dugovanja Italije Društvu lužne Željeznice u smishi čl. 248. i 240. mirovnog ugovora sa strane Italije definitivno konliskovana i da se ta vrijednost prema tome u smislu istih tih članova privede zajedničRoj reparacionoj kasi. To se međutim nije zbilo.

Razdioba svota, koje ulaze u reparacionu kasu, reguliše čl. 173. Sen-Žermenskogs ugovora. Prema sporazumu u Spaa, koji uređuje provedbu čl. 173., imade Jugoslavija pravo na 10% onih svota, što dolaze iz ausrijskih reparacionih plaćanja. Ostalim saveznicima ide 65%, a Italiji samo 25%.

O kojim se svotama radi, pokazuje slijedeći prikaz:

zlatnih franaka Anuiteti zadržani za vreme rata, pod-

vrgnuti odredbama čl. 248. iznose. 126,634.3709.Anuiteti dospjeli poslije rata do 31 de- | cembra 1930., podvrgnuti likvidaciji prema odredbi čl. 249. iznose 310,484.613Kamati (5% prema čl. 248: aneksu 5 22. Sen-Žermenskog ugovora) do 31. decembra 1930. godine 183,333.299.Ukupno 656,452.402.—

Nije mogućno sada odrediti tačnu vrijednost ostalih anuiteta od 1930. godine do 1968. god., budući da ta vrijednost zavisi (prema odredbama čl. 249. 2!. с.) 0. načinu proc|ene, određene od talijanskog zakonodavstva, a tu se intrepretacijom može doći do različitih rezultata. Svakako treba konstatovati, da cjelokupna svoOta, koju treba podijeliti prema odredbama č. 183. među savezničke i udružene vlasti, iznosi sada najmanje |ednu milijardu zlatnih franaka.

Dakle svota, koju naša država nije dobila zato, jer reparacijskoj kasi nisu privedene sume, polučene likvidacijom anuiteta Društva Južne Željeznice, iznosi za Kraljevinu Jugoslaviju najmanje 100.000.000.— zlatnih franaka, a za ostale saveznike najmanje 650 milijona zlatnih franaka.

Podjelom jednoga dijela austrijske teritorije mreža Južne Željeznice došla je pod upravu više država. Da ne bi iz toga proizašle štetne posljedice po eksploataciju, Sen-Žermenski ugovor je propisao (čl. 320.), da odnosne države i društvo imaju u zajednici izvršiti administrativnit i tfehnjčkui reorganizaciju uprave. U tom cilju sazvana je u početku godine 1923. konferencija u Rimu, te je onde sklopljen takozvani Rimski sporazum od 29. marta 1923. (Accord pour la теогоатваноп адministrative et technique du reseau de la Compagnie des