Narodno blagostanje

1. фебруар 19531.

би он продао) за плаћање царина при увозу исте робе или које друге робе али унапред тачно одређене. За артикле које једна земља производи више но што јој треба, увозница je y ствари извозна премија.

Помоћу тих увозница мисли д-р Штарке да може да се обиђе клаузула највећег повлашћења на овај начин:

Извозник пшенице на пример из Југославије добије при извозу увозницу, која гласи на 25% царина на пше ницу намењену увозу у Немачку, коју употребљава за плаћање четвртине немачке царине. Ако би Југославија извезла 1000 вагона пшенице у Немачку (на коју износи царина 25 марака) онда би једна петина царина била плаћена југословенским увозницама (500.000 мк.). То би исто урадила Немачка при извозу у Југославију. Ефекат би био у томе што би Немачка и Југославија при увозу робе из земље увознице наплатила на име царина мање 25%. На крају године би југославија имала у својим касама „одређен износ немачких увозница а Немачка југословенских. Увознице би се компензирале и остао би евентуално салдо, који би се имао исплатити готовим новцем „Ефекат би био тај да су Југославија и Немачка смањиле своје увозне царине у међусобном промету за 25%. То жели и преференцијал.

Наравно да се тај систем може корисно да употреби само међ државама, које једна другу допуњују јер у случају да се покаже велики салдо у корист једне или друге државе корисност би за једну од њих дошла у питање. Чак би се исплата салда у готовом новцу могла да сматра као повреда клаузуле највећег повлашћења. Али би се то могло избећи, што би се салдо оставио у земљи на пр. у виду бескаматвих зајмова за извесне заједничке потребе: за регулисање Дунава, за међусобну електрификацију и т. д. Истина исти би се циљ могао постићи и извозним премијама с једне и с друге стране, само је увозница једнообразна за све производе, и друго стоји у одређеној релацији према царинама дотичне државе и према величини извоза.

Није искључена могућност да која трећа држава по» куша да се увуче у тај систем путем давања извозних пре мија. Али се то давање извозних премија не може никад да уведе у систем онако како би то било помоћу увозница уговорених између двеју или више држава. Али је много већа опасност да једна јача или више држава претњом, притиском и т. д. угрозе цео споразум. Због тога се систем увозница треба да употреби само међ државама код којих постоји обострана истинска потреба за тим, које се економски допуњују и да ипак буде већи број држава — јер у толико лакше могу дати отпора.

Због тога је врло мало вероватно, да би тај систем могао да се одржи искључиво измеђ Аустрије и Мађарске.

[

ET IE ISTU MT VU OR RIR aa

а Našim čitaocima je poznato, da se već nekoliko meseca vode pregovori između poljske, rumunske i jugoslavenske vlade (syaka za sebe naravno) s jedne i francuskih bankarsko-industriskih koncerna s druge strane O zaključenju većih državnih zajmova. Prema najnovijim novinarskim vestima (francuski časopis „Journal des Finances”) kao da su već privedeni kraju pregovori o rumunskom i poljskom zajmu. Detalji se još ne znaju. Naročito ne o poljskom zajmu, o kome se zna samo toliko da je ugovor zaključen sa velikim industrisko-finansiskim koncernom Šnajder i kompanija, Krezo, koji je u stvari jedan veliki holding, koji ima većinu akcija Škode u Čehoslovačkoj, veliki paket akcija Alpine Montan, koji ima velikog interesa u Poljskoj i t. d. Zajam će izneti oko jedne milijarde franaka.

Paralelno sa pregovorima o zaimu vođeni su i pregovori

Inostrani državni zajmovi u Franctiskoj

БЛАГОСТАЊЕ Страва 85

formalan uslov od strane francuske vlade za odobrenje zajma. i ti su pregovori okončani: ukupan iznos ratnog duga utvrđen je na 1900 miliona franaka, a po Sporazumu ima se ofplatiti postepeno do 1992. godine (za 60 godina). Od ukupnog zajma 270 miliona zloti (1900 miliona dinara) ima se upotrebiti na dovršenje pruge Gornja Šlezija i stanica Gdinje. Šnajder i kompanija imaju da dovrše tu prugu i u isto vreme dobih su koncesiju za eksploataciju iste za duži niz godina.

Novi rumunski zajam, u koliko su vesti tačne, čitavo je iznenađenje (suma je + suviše mala, 600 do 800 miliona franaka). Rumunija je morala da napusti 79-ni tip i da pređe па 7:/,%. Kad se ima u vidu da je 8%-ni tip zajma do sad bio najnepovoljniji za državni kredit, onda se vidi da se Rumunija ponovo približava plafonu iz doba najveće krize kapitala — odmah posle rata. To povećanje nominalne kamatne stope od 7 na 71} go došlo je samo zbog toga što bi pri kamati od 76 епиз!ол: kurs bio ispod 80 tako, da bi ceo zajam dobio izgled bankrotskog posla. Samo pomoću kamatne stope od 71|, omogućeno je bilo da se ugovori kurs na 85 (što znači da će Rumunija primiti neto ispod 80). Izgleda da je 'zajam uslovljen velikim javnim таdovima. Bar prema francuskim listovima izlazi da emisija jOŠ nije obezbeđena zbog toga što još nije dala pristanak predstavnica švedske grupe zbog toga što ona uslovljava da dobije najmanje 200 kilometara puteva u izgradnju. Međutim Šnajder i kompanija, koji stoje iza ovoga zajma, čine to isključivo iz želje da dobiju najveći deo izgradnje puteva u Rumuniji.

U članku „Međunarodno tržište kapitala” mi smo istakli interesantnu pojavu, da se međunarodni novčani kredit tako re-

; ći izgubio a da se na njegovo mesto pojavio međunarodni robni kredit. Ne može se dobiti kredit u novcu na strani već i zbog toga što se većina država žali da nema dovoljno zlata; međutim kredit u robi može se dobiti koliko se hoće. Rusija i Turska učinile su obilnu upotrebu od tog posleratnog oblika međunarodnog kredita.

Odkako se pojavila kongestija zlata u Francuskoj i kako je od strane stručnjaka konstatovano, da se dekongestioniranje može izvršiti isključivo izvozom zlata, a da to može biti jedino putem dugoročnih zajmova, francuski bankari pregovaraju sa pretstavnicima raznih država koje traže zajmove. AH prema svemu onome što smo do sad mogli da konstatujemo, francuski finansijeri traže da se jedan veliki deo zajmova ostvari i naturi ili a radovima, Traže da se francuskoj industriji 'obezbedi liferovanje većeg dela proizvoda potrebnih za javne radove ı investicije, koje se iz tog novca imaju da izvedu.

Praksa nije nova, nju smo sreli kod raznih država već pre rata. Samo se nama čini da ova politika nije u skladu sa postulatom forsiranja izvoza zlata. Davanjem inostranstvu nOVvčanih kredita (i to dugoročnih naravno) znači povećanje pasive u bilansu plaćanja u onoj godini u kojo se da kredit. To pak znači smanjenje priliva zlata — ako je bilans plaćanja po sebi aktivan, odnosno forsiranje odliva zlata — ako је оп штауnotežen ili pasivan. Sasvim drugo dejstvo ima kredit u robi. On znači povećanje izvoza. Istina taj se izvoz ne plaća gotovim novcem već u toku dužeg niza godina; zbog toga on nema TIOmentano nikakvog uticaja na bilans plaćanja, pa ni na zagranično kretanje zlata. Može Francuska davati inostranstvu svake godine više milijardi franaka kredita u robi, pa da priliv zlata ne samo. ne stane, već da raste istim tempom i dalje. (Izuzetak bi mogao biti samo pod pretpostavkom da Francuska za taj povećani izvoz bude primorana da dovlači sirovine sa strane; ali je to ipak samo mali deo ukupne vrednosti izvezene gotove robe.) Nezaposlenost francuske industrije bar do sada nije bila takva da je Francuska imala potrebu da po svaku cenu nato-

Izvoz zlata ili robe?

o likvidaciji ratnog duga Poljske Francuskoj, — pošto je to bio

vari dužnicima umesto novca robu.