Narodno blagostanje

Страна 658

У. Вајк,

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

ЈА

(Treći članak)

Јакоб.)

U drugoj svesci svoje „Državne finansije” raspravlja pitanje o državnim izdacima. Njegovo se gledište može da označi sa nekoliko rečenica iz pomenute sveske:

„Kao što pojedinac ne može sve svoje poftebe da zadovolji, već se mora da upravlja prema sredstvima i snazi, tako ie i država primorana da razredi javne· potrebe fako, da jedne ranije, druge docnije zadovolji, a izvesne da ostavi nezadovoljene, ako bi nabavkom sredstava pravičnost i narodnu ekono-

· mi|u pritesnila.” (S 829., str. 710). Malo dalje (S 831.) veli ovo: „Državne potrebe mogu, kao i potrebe privatnoža čoveka, da se podele na: nužne (neophodne), radi ugodnosti i Huksuz. Na ono što malažu ugodnost, etiketija (Amstand), sijai, može čas sa više čas sa manje štednje ili izdašnosti da se potroši, prema {iome, kako to Као f{etret uliče na narod i da li ostali važniji ciljevi to dopuštaju. Da li će jedno ili drugo da se učini, zavisi pak od opšte volje naroda, 1. j. da li taj korak odgovara istinskome interesu sviju; to je polazna tačka sa koje svaka vlada (ma kakve forme bila) treba da ispituje svoj rad. Neki pisci tvrde, da se ne sme da izda više do ono, što je kao nužno priznato. — Što da ne može jedan bogat narod svome vladaocu da pokloni krunu, koja košta stotinu hiljada. Hteti pod nužnost podvesti sve, što se izda javnim odobrenjem, samo da bi se princip održao, znači kombinovati jednu smešnu igru reči. Zar su statue: velikoga kurfirsta u Berlinu, Petra I. u Petrogradu i Viktorija na brandenburškoj kapiji, zar je lepo pozorište nužna državna potreba?” (771. i 712. str.).

„Opšti princip, kojim se određuju potrebe državne, može ovako da se formulira: svi ciljevi, koje razum za zajedničke ili opšte narodne ciljeve oglasi, a u isto vreme takvi su, da Drivatni ili nikako, ili ne tako lako i jeftino može da ostvari, kao što to država može, jesu javni ili državni ciljevi, i oni obrazuju državnu potrebu.” (& 833.) .

Naravno da ovim još ništa nije iz bliže određeno, i ako želimo iz bliže da vidimo, što se pod fim pojmovima: nužda, luksus i t. d. razume, onđa freba da zagledamo malo dublje u njegovu analizu državnih pofreba, koje on deli na tri grupe: a) potrebe ličnosti vladaoca, b) potrebe civilne službe i c) vojne organizacije. Bez sumnje da ćemo fu sresti u jednome pogledu potpunu doslednost kod prvoga nemačkoga finansiskoga teoretičara, koji se oslanja na praksu evropskih država, a fa je: sve one potrebe, koje je tadanja država kao opšte državne priznala, priznao je i on. No on je čak išao i malo dalje, potreБата suverena dao je i suviše slobode, fako da mu tadanja praksa u nekim državama može da prebaci, da je njegova podela na mužne, i luksuzne prosta igra reči. Ako bismo dakle hteli da na osnovu njegovih podataka utvrdimo, šta je granica nuždi, i gde treba da počne da se štedi, onda ćemo doći do toga, da je sve ono, što se tada kao državna potreba smatralo, nužno, sve pak preko foga je ugodnost i luksuz. Ali ako bismo 12 foga hteli da izvučemo zaključke za današnju politiku, onda bi nam savremeno doba moglo da prebaci, da smo i suviše luksuzni, a veoma malo demokratski.

1) Die Staatsfinanzwissenschaft, theoretisch und praktisch dargestelit und erIšutert durch Beispiele aus der neueren Finanzgeschichte europžischer Sfaaten, von Ludwig Heinrich von Jakob, 2. B., Halle 1821.

Dakle utvrdimo polaznu tačku Jakobovu: Štednja zavisi od toga: kako se u praktičnom životu kombinuju nužda, ugodnost i luksuz državni sa teretom, koji narod za zadovoljenje istih Snosi. | Na sličnom gledištu stoji: Lotz, Handbuch der Stfaats'iirtschaftslehre, 1822, 3. В., Ш. В. 5. 69, 81,

Sismondi: nouveaux principes d'economie politique, Paris 1819, 2 vol., 2. v. p. 154.

Malhtis.1)

Između staroga i novoga pravca u nemačkoj finansiskoj teoriji nalaze se u sredini Malhus i Rau. Oni se naslanjaju u mnogome na slarije teoretičare Sodena i Jakoba, ali takođe unose i nove poglede. I Malhus —što. je jedinstveno kod sviju nemačkih teoretičata do najnovijeg doba — počinje s upoređenjem privatne i javne privrede, gde se neminovno dolazi ma

prva upravlja izdafke po prihodima, a druga obrnuto. U ovome nesrećnome rezultatu, koji je bez ikakvih skrupula primila nemačka škola iz sredine XIX. veka, leži klica u onome još nestećnijem zaključku Dicelovom o značaju državnoga MRredita. Dolazeći do toga da država ima da izvrši izvestan niz zadataka, on prima gotovo od reči do reči Jakobovu definiciju državne potrebe i produžava:

„Iz toga ne {treba da se izvodi zaključak, da merilo veličine izdataka zavisi apsolutno od samovolje, i da njihova Sranica leži u granici, do koje se narodni dohodak može da crpe. Na protiv, ovim se hoće da osnaži gledište, da to merilo treba tražiti u samim pofrebama i u prilikama, pod kojtma se one pojavljuju, * da pitanje, da li se izvesni izdatak treba :đa učini treba odlučiti samo po meri važnosti, koja se iz oba ta fakta daje izvesti. — Ima slučajeva u državnom životu i gazdin-

stvu, u kome izvestan izdatak, po sebi nepotreban, iz viših ob: zirta, mora da se učini, te se ne sme kao rasipanje da posmatra. | Jer može da se desi, da posledice štednje i skučavanja, zbog | čega izvestan cilj nepotpuno se vrši, tako isto šteti, kao što to uvek mora da bude, kad se umerenost prestupi. Da li se izvesna polreba za celishodnu ili za izlišnu ima da smatra, ne može se odmeriti samo po potrebi njezine nužnosti iz unutrašnjih razloga, oni se ne mogu kao jedino merođavni da smafraju, jer je pojam nužnost relativan i što, prema prilikama, izvestan po sebi izlišan izdatak, može potrebnim da postane; i obrnuto, odlaganje izvesnoga izdatka, koji iz unutrašnjih razloga (sam po sebi) izgleda da je potreban, može da se dopusti. Jedno i drugo je zavisno od prilika, pod kojima se pojavljuju, a one su promenljivije u javnom no u privatnom životu. Zbog toga ne može nikad da postane rukovodnim principom u državnom gazdinstvu: štedeti i treba uštedeti; ono je samo jedna mudra mera (Klugheitsrecel), koju kao javnu vrlini treba smatrati. Polazeći s te tačke gledišta sastoji se zadatak, odnosno veština državne uprave u brižljivom odmeravanju štete, koja bi za građane iz podnesene žrtve državi mogla da proiziđe, prema hasni, koju cilj ili ustanove, radi koje se potrošilo, đonosi.” (S 2. str. 11—13., sv. 2.)

1) C. A. Freiherr von Malchus, Handbuch der Finanzwissenschalt und Finanzverwaltung, Stuttgart u. Tibingen, 1830. 2. B.

ono jezivo mesto: da se jedna od druge razlikuju po tome, što.