Narodno blagostanje

Страна 804 НАРОДНО

БЛАГОСТАЊЕ Бр. 51

vrede i onih struka u kojima su već uređene kolektivnim ugOvOrima.

Principi gornjeg zakonskog projekta uzeti su iz nekoliko stranih zakona iz kraja XIX veka, ali samo delimično. Ideja Paritetnih komisija uzeta je iz engleskog zakonodavstva. Iz istog zakonodavstva uzet je i krite-

rijum za podelu na kvalifikovane i nekvalifikovane. Iz talijanskog zakona uzet je princip, po kome se od minimalnih nadnica ne može odbiti nikakva poreza. A iz južno-afričkog zakona uzeta je ideja, da se minimalne nadnice Drvo utvrde u onim DUO O U granama u ko|ima su najniže.

Ili FIJASKO REŽIMA MINIMALNIH NADNICA U PROŠLOSTI

U izlaganju istorije uvođenja minimalne nadnice, kako je to učinio g. Grado, ima netačnosti. Rada se pročita prikaz g. Grada dobija se utisak kao da se tu radi o jednom opštem režimu, o autoritativnom određivanju minimalne nadnice kao principu politike nadnice. Međutim, kao što ćemo niže navesti, po sredi sti izuzetni režimi, koji su nastali ne iz ekonomskih, već socijalnopolitičkih razloga. Isto tako pisac nije smeo idenftitikovati posleratno zakonodavstvo o autoritativnoj i minimalnoj nadnici sa predratnim. Dobija se utisak kao da se htelo da dovede u zabludu |avno mnenje.

Krajem XIX veka u pojedinim državama Australije i Movom Zelandu donose se zakoni o minimalnim nadnicama za radnike Kućne industrije i one grane, naročito zanatske, u kojima su postojali neobično teški uslovi rada i vrlo dugo radno vreme. Novi Zeland је 1894 doneo zakon kojim je utvrdio nagrade ха prekovremeni rad žena i dece. Primeru Australije sledovale su i druge zemlje. Taj je slučaj bio sa Engleskom početkom ovoga veka. I njen zakon odnosio se uglavnom

na one grane u kojima su vladale mizerne nadnice |.

neobično teški uslovi rada. Sjedinjene Američke Države ustanovljavale su minimalne nadnice samo za one kategorije radnika, koje se nikako nisu mogle organizovati niti učiniti ma šta vlastitom inicijativom za poboljšanje svoga teškog položaja. Slična zaštita radnika kućne industrije ostvarena je, donekle, pre i posle svetskog rata, u Nemačkoj, Čehoslovačkoj, Norveškoj, Argentini i Francuskoj. U svima ovim zemljama zakonodavstvo o minimalnim nadnicama pretstavljalo je socijalno-političku zaštitnu meru za pojedine grupe radnika nikako ili nedovoljno organizovane. Ono ni u jednoj od pomenutih zemalja, sem Australije i Novog Zelanda, nije pretstavljalo uvođenje iednog posebnog režima nadnica za celokupno radništvo, već je bilo izuzetak. U svojoj većini ono je određivalo nadnice na bazi porodičnog minimuma egzistencije i ograničenog radnog vremena. Postojanje režima minimalne nadnice u dvema egzotičnim zemljama, Australiji i Novom Zelandu, smatramo da nam ne bi moglo ni u kom slučaju poslužiti kao primer. U svakom slučaju mi ne bismo trebali da budemo treća zemlja.

Po načinu postanka postoje dve vrste nadnica: konvencionalne ili slobodne i oktroisane. Prve se ugovaraju slobodnom akcijom između radnika i poslodava–ca, a druge autoritativno određuje država. Autoritativna politika nadnica ima dosta dugu istoriju; njen početak datira od E polovine XIX veka ne uzimajući u obzir cehovsku politku nadnica u Srednjem veku. Najjednostavniji i prvobitni oblik ove politike ogleda se u činjenici kada se država i samoupravne jedinice pojavljuju kao poslodavci u vlastitim preduzećima. Ako u izvesnoj privrednoj grani ova preduzeća čine većinu, u tome se slučaju nivo nadnice za celu ovu privrednu gradu ravna prema ovome. Drugi način ove politike ogleda se u ugovorima države ili samoupravnih tela u kojima se, pored

ostaloga, nalaze i obaveze preduzimača ı pogledu nadшсе. Тако je nastala »klauzula pravične nadnice«. Nju |e prvi put 1855 primenio grad Brisel, a 1887 primio je i Pariz. Posle toga ova klauzula našia je primenu u mnogim drugim državama, naročito u ugovorima O |aVnim radovima, koji su preduzimani radi pomaganja oskudnog stanovništva.

Treći i najvažniji oblik oktroisanih nadnica jeste, kada država propisuje nadnice za jednu ili više kategorija radnika i industrijskih grana.

Minimalne nadnice pretstavlja|u posebnu kategoriju autoritativnih, jer se određuju posretstvom držaVnih organa u saradnji sa poslodavcima i radnicima.

Iskustvo |e, međutim, pokazalo da zakonodavstvo o munimalnim nadnicama nije imalo željene uspehe.

U izveštajima fabričkih inspektora u Australiji konstatuje se, da se zakonima o minimalnim nadnicama nije moglo postići obezbeđenje prihoda na nivou neophodnog životnog minimuma. Poslodavci su našli puta i načina da utvrđene nadnice učine iluzornim. To su postizavali pre svega raznim odbijanjima u cilju smanjenja erektivno isplaćene nadnice, zatim zamenom muške ženskom radnom snagom, uzimanjem većeg broja šegrta i zamenom kvalifikovanih nekvalifikovanim radnicima, favorizovanjem »laganih radnika« (>»demi ouvrier«) čiji je elekat rada bio manji od prosečnog, te su kao takvi bili izuzeti od zakonskih propisa o minimalnim nadnicama itd. I pored ovih zakona nesporazumi između poslodavaca i radnika nisu prestajali. Umesto štrajka, koji je bio mnogim zakonima isključen, nastajale su radničke bune. Iz tih razloga radnici su od prvoga momenta bili protivu ovih zakona.

Glavni argumenat radnika protivu minimalnih nadnica bio je taj, da su to ujedno i maksimalne nadnice. Bez obzira što su ove nadnice bile zavođene u ograničenom broju privrednih grana, iskustvo je pokazalo, da su se i ostale industrijske grane trudile da svedu nadnice na nivo minimalnih. Ostali argumenti kritike radnika bili su ovi: 1) sprovođenje minimalnih nadnica nemoguće je s obzirom na veliku raznolikost troškova Života ne u pojedinim krajevima, nego i u mestima istih krajeva; 2) u periodima velikog kolebanja cena nadnice bi se morale vrlo često menjati što bi zahtevalo ogroman birokratski aparat; 3) kod utvrđivanja minimal-. nih nadnica poslodavci su uvek imali odlučujući uticaj. bilo sami bilo pomoću pretstavnika državnih vlasti; 4) radnici nisu mogli nikada imati poverenja u indekse izrađene u birokratskom aparatu. Umesto minimainih nadnica radnici su uvek tražili pravo koalicije i štrajka smatrajući da su jake sindikalne organizacije jedina i najbolja garancija za izvojevanje maksimalnih nadnica. K. Diehl, nemački ekonomista, smatra da je isku-. stvo potvrdilo ispravnost radničkih zameraka, te su otuda zakoni o minimalnim nadnicama, makar i kao izuzetni režim, u svima kulturnim zemljama ukinuti u toku XIX veka.