Narodno blagostanje

4. јануар 1936.

Страна 3

Vladimir Predavec

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

ZAČARANI KRUG DUŽNIČKOG PITANJA

I UVOD

Već četiri godine donose se kod nas Uredbe o olakšanju tereta zemljoradničkih dugova koje nikako ne mogu da zadovolje naše |avno mišljenje. Isto je tako i sa poslednjom Uredbom, donesenom pre nepuna 3 meseca, koja је to pitanje trebala definitivno da skine s dnevnog reda.

Karakteristično je da se jedan od prvih glasova protiv nje podigao u klubu većine u Narodnoj skupštini. Sada se već bez preterivanja može reći da se celokupno naše javno mišljenje slaže u tome da je treba zameniti novim rešenjem. Glavni izvori nezadovoljstva su: 1. tra: ženje zaštite ostalih poverilaca i 2. traženje poverilaca da se gubici socijalizuju. Tu se, dakle, drugim rečima postavlja pitanje principa na kojima treba da se osniva olakšanje tereta dugova. |

Što se liče traženja ostalih dužnika da se i njima olakša teret dugova, to stanovište sve više preovlađuje u našem javnom mišljenju.

Dosada se, uglavnom, smatralo da treba zaštititi samo zemljoradnike. To stanovište još uvek neki zastupaju, smatrajući da je zaštita zemljoradnika u interesu cele narodne privrede, dok je sa opšteg gledišta, po njihovom mišljenju, prilično svejedno da li će neki kućevlasnici koji su prezaduženi, morati na koncu prodati svoje nekretnine i da li će na njihovo mesto doći drugi vlasnici. Po toj logici bilo bi svejedno da li će jednog zemljoradnika zameniti drugi. Ali to nije nikakav kriterij! Ne sme se zaboraviti da prinudna prodavanja dužničkih imanja u masi izazivaju jedan od najvećih ekonomskih potresa. }

Za nas se pitanje postavlja drukčije. Smatra li država da je današnje opterećenje, kao posledica deflacije i privredne depresije, nepodnosivo ili ne? 1 drugo, da li se smatra da treba nešto učiniti da se to оргегеćenje u koje su dužnici došli najvećim delom bez svoje krivice, olakša ili ne? Ako se prihvati stanovište Које zastupa najveći deo našeg javnog mišljenja, a Које је dobilo i svoju zvaničnu potvrdu u dosadašnjim uredbama o zaštiti zemlioradnika, onda se ne može nikako pravdati zaštita jednog privrednog reda, samo zato što je najbrojniji.

Drugo principijelno pitanje koje naše javno mišljenje raspravlja u vezi sa rešenjem dužničkog proble-

II IZDAVANJE

Pre svega smatramo da nemaju pravo oni koji davanje obveznica nazivaju plaćanjem. lako je to nominalno tako, u stvari nije ništa drugo nego ogromna redukcija duga. Osim toga taj način rešenja izazvao

„bi izvesne pojave koje su isuviše velikog značaja, a da bi se preko njih moglo olako preći.

Pre svega, kako smo to pokazali već u našem listu (br. 48 od 23 novembra pr. g.), kurs tih novih obligacija kretao bi se u najpovoljnijem slučaju oko 16%. To znači da bi svaki poverilac za 100 dinara svoga potraživanja dobio svega 16 dinara. Nema sumnje da današnje opterećenje nije srazmerno sa stvarnom vredno-

ma, je sledeće: Treba li gubitke socijalizovati ili ne? Tu smo već svi mnogo jednodušniji; svako. smatra da je socijalizacija neophodna. Sve dosadašnje Uredbe stajale su na suprotnom gledištu: da gubitke u celosti treba da podnesu poverioci. Poslednja Uredba učinila je u tome jedan mali izuzetak čije se razmerč još ne mogu tačno proceniti, obećavajući da će država nadoknaditi poveriocima onaj deo njihove tražbine koji su izgubili otpisom |ednog dela glavnice. TO

Po našem mišljenju mora se u tome pogledu ići dalje. 0 Repartirati gubitke po slučaju znači potpunu anarhiju. Dužnost je države da takvu reparticiju ne dozvoli, nego da je sprovede prema poreskoj snazi. U svakom drugom slučaju ne bi odgovorila svojoj zadaći.

Međutim, kada bi se zauzela ova dva pravilna gledišta, još uvek bismo imali istu tj. bezizlaznu situaciju. Tako će to biti dogod stojimo na stanovištu linearnog olakšanja tereta dugova, iz prosta razloga što je ta zamisao materijalno neizvodijiva. To će nam najbolje pokazati predlozi za rešenje toga pitanja, koji su se pojavili u našoj javnosti. Predlagači su se uglavnom podelili u dve grupe; jedni traže izdavanje obveznica, a drugi štampanje državnih novčanica.

Gotovo jedini izuzetak je g. d-r V. Marković koji u svom članku, u »Pravdi« od 26 XI 1935, kaže otprilike: »Neophodno je bilo da država preuzme zemljoradničke dugove. Njena je stvar gde će ona u tu svrhu naći sredstva, ali se nikako ne sme poslužiti izdavanjem državnih novčanica ili obligacija. Pored Kr. Vlade i Skupštine postoji i javno mišljenje koje ima pravo na kritiku«. G. d-r V. Marković se je tim pravom poslužio. Zaboravio je samo da mu ono nameće i dužnost da i on sa svoje strane ukaže na rešenje koje smatra ispravnim. On је to utoliko manje mogao učiniti što je odbio oba načina oglašena kao jedino moguća. Ali Nemac kaže »i nikakav odgovor je nekakav odgovor« i zato mi smatramo da iz članka g. d-ra V. Markovića smemo izvesti zaključak, pošto on sam to nije hteo učiniti. On je jedan od najdoslednijih pristalica deflacije. Međutim, jedini deflacionistički način za rešenje bila bi socijalizacija dugova putem povećanja poreza. To bi bilo rešenje u skladu sa deflatornim nazorima d-ra V. Markovića.

OBVEZNICA

šću dugova u vreme kada su oni zaključivani, ali je isto tako sigurno da ovakvo »vraćanje« znači ništenje dugova. Na to smo već, kao što rekosmo, i mi, a i neki drugi, upozorili i prema tome smatramo da bi svako dalje insistiranje na tome značilo uzaludno gubljenje reči. Ko iz bilo koga razloga još uvek neće da shvati da

to nije nikakvo rešenje, toga se i ne može uveriti.

Pokušaćemo, međutim, da upozorimo na delovanje tih eventualno novih obligacija na naše efektno tržište kome se dosada nije posvetilo dovoljno pažnje.

Nema u Evropi sređene države u kojoj bi kursevi državnih papira bili tako niski kao kod nas. U kursu