Narodno blagostanje

"8. октобар 1938.

ranije oglašavani za defetiste. Bilo je vremena, kad su oni pomoću žandarma uklanjani sa šaltera, na koje su došli da realiziraju svoje pravo. Od te birokratske mržnje na one koji povlače kapitale u politički nemirnim događajima, ostalo je još vrlo mnogo onde, gde ne treba da je bude i izbila je čak i u javnost. Drugi jedan izraz tog nepravilnog gledanja na pojave stvaranja likviditeta narodne privrede pred ratnom opasnošću, nalazimo u držanju izvesnih depozitnih ustanova, (kako nam javljaju sa raznih strana), koje se sastoji u tome da se ne primaju natrag kapitali koji su bili podignuti. U drugom svetu to stvaranje likviditeta smatra se za jednu vrlo mudru i nacionalno-ekonomski korisnu pojavu, koju vlast treba samo da potpomogne. Evo što naprimer piše »Tajms« o tome 30 septembra: »Jedan deo povećanog opticaja došao je iz sezonskih razloga; drigi deo zbog toga što je narod počeo da beži iz gradova i što je jedan deo vojnih obaveznika, marinskih i vazdušne odbrane, pozvan pod zastavu. Ali najveći deo povećanja opticaja došao je od strane samih depozitnih banaka; s oDzirom na mogućnost prekida komunikacija i drugin teškoća, banke su preduzele mere da povećaju svoju gotovinu u provinciji koja se inače služi gotovinom centrale. Nije bilo znakova povlačenja od strane privatnika, ali su se banke za taj slučaj bile potpuno spremile«.

Van svake је sumnje da su scene koje su se mogle videti kod nas u kritičnoj nedelji pred šalterima depozitnih banaka možda jedinstvene u Evropi. Nigde nije bilo takve navale, bar koliko se to spolja moglo da vidi. Pokazuje se jedna ogromna reagibilnost našeg sveta na ratnu opasnost — što je potpuno razumljivo, kao što smo mi to pokazali u članku »Rat i narodna privreda«. Ali neće tu biti samo reagibilnost uzrok: biće uzrok i u tome da |e kod nas novo formirani kapital, deponovan kod banaka, skoncentrisan kod nekoliko velikih depozitnih ustanova, tako da je navala kod njih morala dobiti neobičan spoljni izgled. Sreća je što su depoziti kod nas bili velikim delom kod ustanova javne ruke.

Mi smatramo za dužnost da podvučemo, da se ovde nije radilo ni o nepoverenju prema bankama ni o

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Странка 645

nepoverenju prema dinaru, oboje je potpuno iskliučeno. Kod nas se nalaze depoziti kod onih ustanova, koji pružaju najveću garanciju ulagaču. Za dinar nije bilo nikakvih naročitih povoda u ovoj nedelji. Jedini razlog povlačenju je, kao što rekosmo, potpuno opravdana роtreba i narodne privrede i rentijera da uoči rafa stvore što veću gofovinu. Ta |e potreba u toliko veća u koliko је и zemilji manje razvijen kredit, u koliko se manje služi dobropisom kao sretstvom plaćanja i u koliko jače strada kreditni aparat za vreme rata. A kod nas su sve te pretpostavke date.

Postoji još jedno pitanje koje se ovom prilikom ventiliralo. Njega su pokrenule same banke. One su паime tražile, da se i kod nas donese zakon, kojim bi se

· regulisalo pitanje prava ulagača u doba panike prema

depozitnoj ustanovi. Mi smavamo da |e takav zakon potreban. On nije imao potrebu da stupi u funkciju poslednje nedelje septembra, jer je kriza kratko vreme trajata. Da je duže trajala bilo bi potrebno. Taj bi zakon imao da reguliše stepenice, po kojima bi ulagači mogli da podižu svoje kapitale. Ali taj zakon sam, bez druge jedne mere, nije poželjan. Ako se s jedne strane ulagačima ograniči putem propisa javnog poretka UgOVOrom garantovano pravo podizanja, odnosno rokovi podizanja, onda se na drugoj strani mora da obezbedi da će i o docnijim rokovima poverilac biti isplaćen kao i u prvim. Ta dužnost pada na novčaničnu banku. I mi ne možemo da zamislimo taj zakon drugojačije već da obuhvati s jedne strane ograničenje prava kapitalista, a s druge dužnost centralne novčane ustanove, da postupi po propisima takvog zakona.

Naš |e opticaj postao naduvan, inflatoran u tehničkom smislu. T. |. naglo je povećan za kratko vreme. Za tako kratko vreme ne može on proizvesti nikakvo dejstvo na cene. Ali je zato poželino da se opticaj što pre vrati u normalan kolosek. Zato |e od strane Narodne banke ispunjen glavni uslov: ona je dala koliko je god trebalo i time je pružila garanciju da će i svakom drugom prilikom kapitalist moći doći do svoje kasene rezerve, kao što je i ovog puta bilo.

вва вз

ДОГАЂАЈИ И ПРОБЛЕМИ

Нашим читаоцима морало је пасти у очи, да ми готово ништа не пишемо о државним приходима и расходима, изузев о месечном статистичком извештају, о кретању прихода и расхода по буџету; док према нашем задатку, питање државних прихода и расхода у најширем смислу — као најважнији део државних финансија — требало би да буде предмет највеће пажње. Ми то нисмо чинили из разлога што смо знали да у публицитету о томе сектору наше државне привреде има толико празнина и недостатака да смо сматрали с једне стране да је испод стручног достојанства да преко тих празнина пређемо, а с друге за недопуштено да читаоце заводимо у заблуду.

Повод овом нашем напису налазимо у изјави г. Душана Летице, Министра финансија, новинарима поводом завршних рачуна за 1987/38 годину. Други део његове изјаве је од историјске важности. Њиме је он не само потпуно потврдио наше гледиште, да се наши завршни рачуни

Заклела се земља рају...

|_ e ————===Z

свршавају на начин који искључује правилан увид и стање и кретање државних финансија за односну годину, већ нам је, шта више, пружио податке који су за последњих двадесет година (према томе како су постајали) били државна тајна. Пре но што цитирамо односна места у изјави г. Министра Летице треба да истакнемо у чему лежи главни недостатак наших завршних рачуна. Постоји у књиговодству Главне државне благајне рачун који носи завидан наслов „Обртни капитал Главне државне благајне“. Кад је законом стваран тај рачун, замишљало се да Be Главна државна благајна имати сталан обртни капитал, као што га има приватно подузеће: готовину, која се привремено ангажује. Тако је и било неко време у Краљевини Србији. Али је у Краљевини Југославији готовина Главне државне благајне највећи еуфемизам наше финансијске администрације. Никад те готовине није било. Али и то би било у реду! Може да постоји један рачун по књигама који је мртав, по коме се не обављају односне трансакције. Међутим, код нас тај рачун је један од најживљих рачуна и ако никада није показивао активни салдо — што према