Narodno blagostanje

Страна 532

je samo pod uslovom da зе рагајејпо sa otkupom vrši izvoz. Kapacitet izvoza zavisi od ovoga: izvoznih mogućnosti i saobraćajnih srestava. Mogućnosti za izvoz postoje u dve relacije: na svetsku pijacu i u zemlje koje nam daju preferencijale. Prva mogućnost za sada ne dolazi u obzir, jer bi njeno korišćenje značilo gubitak od 12.000 din. na svaki izvezeni vagon. Za korišćenje izvoza u preferencijalne zemlje teorijski postoje tri relacije: Nemačka, Protektorat i Italija. Od njih je realna za sada samo nemačka u kojoj imamo kontingent od 10.000 vag. i jedan alternativni kontingent od 10.000 vag. pšenice ili kukuruz (za koji je pitanje da li će se barem delimično, moći iskoristiti za pšenicu). Nije isključivo da će izvesan kvantum moći da se izveze i u ostale dve zemlje. Ako pri ovome izvozu bude i nekih gubitaka, oni će biti daleko manji od gubitaka sa kojima bi bio skopčan izvoz na svetsku pijacu. Za državnu intervenciju ti gubitci ne bi značili ništa. Mnogo važnije od ovoga je pitanje termina izvoza.

Prizad kupuje pod uslovima davanja dispozicija prodavcu u roku od 14 dana. Ovaj rok može da bude besplatno produžen za daljih 8 dana. Ako ni u tome roku ne da dispoziciju, onda za narednih 8 dana plaća nadoknadu za troškove čuvanja robe i kamate 1.50 din. po mic. Prema tim uslovima Prizad dakle, preuzima robu u roku od mesec dana od obavljene kupovine odnosno prodavac robe Prizadu u tom roku realizuje prodaju. Usled velikih kupovina s jedne i nedostatka transportnih sretstava s druge strane, a da bi uticao na smanjenje priliva robe, Prizad je 17 o. m. morao da promeni uslove i da rok za preuzimanje robe produži do konca septembra tj. za 15 dana i da poveća nadoknadu za troškove čuvanja i kamate, ukoliko bude prekoračio ranije rokove preuzimanja, na 3 din. za mic. Za otkupnu organizaciju na terenu — frgovce i zadruge — ova mera znači sporije dolaženje do para odnosno smanjenje prometa s obzirom na njihovu slabu fundiranost kapitalom, a za seljaka sve veća opasnost padanja cena ispod službene — Prizadove. To je u ostalom već nastupilo — kako javlja naša dnevna štampa — fražeći da se trgovci, špekulanti, koji kupuju po nižim cenama od Prizadovih, proganjaju. A ako se zaoštri ovo stanje, nastaće dalje povećanje marže i iznad službene i privatne cene, koja je i onako u celoj zemlji, usled forsirane prodaje, vrlo velika, znatno veća no ranijih godina. To je prva negativna pojava u fekućoj kampanji koja je prirodna posledica stanja stvorenog na fržištu bez obzira na dominantne ekonomske faktore. Nacionalno-ekonomski posmatrana ova šteta ne može da bude irelevan– tna za ekonomsku politiku, iako će za iznos veće marže odnosno umanjeni iznos kupovne snage proizvođača biti povećan kapital žitarske trgovine.

To međutim nije sve. Sadanji razvitak prilika na žitnom tržištu mnogo je opasniji sa gledišta obezbeđenja odnosno zadržavanja dovoljne količine hrane u zemlji za ishranu. Naime, uzdržljivost mlinova može imati za posledicu da Prizad kupi znatno više pšenice no što iznosi izvozni višak. Od kupljene količine on može da zadrži samo nekoliko hiljada vagona za koliko ima zakupljenog magacinskog prostora. Sve ostalo, da bi mogao da vrši svoju intervencionu funkciju, mora da izveze ili da plasira u zemlji za potrebe unutrašnje potrošnje. U svakom slučaju za funkcionisanje državne intervencije bitna je stvar paralelnost prodaje sa kupo-

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Бр. 34.

vinama. Ukoliko bi celokupna kupovina Prizada bila upućena na izvoz, a docnije se pokaže da je izuzetno više robe no što je bilo viška, mogu da nastupe velike neprijatnosti u pogledu ishrane zemlje, da ne govorimo o gorem slučaju da nas u takvom stanju zatekne rat. Forsirahje izvoza u ovome momentu bilo bi nezgodno i zbog toga što se još ne zna kakva će bifi sudbina kukuruza. Prema onome što se do sada zna prinos kukuruza, u najboljem slučaju, mogao bi ispasti kao prošlogodišnji. Po nekim procenama mogao bi da bude čak i manji. Ali, u drugu ruku pak, danas se pri izvozu u preferencijalne zemlje, usled političkih prilika u svetu postizavale relativno dobre cene, dok je veliko pitanje da li bi to bilo mogućno i posle normalizovanja situacije и зуеТи.

Uredba o stvaranju rezervnih stokova hrane za sada je samo teorijski upotpunila našu žitnu politiku. Njome je data pravna osnova za stvaranje i držanje potrebnih rezerava u hrani za nerodne godine i za slučaj rata. Za njeno sprovođenje potrebne su dve stvari: finansijska sretstva i tehnička organizacija (magacini). Treba i većeg kapitala i više magacina. Samo dvomesečna potreba većih gradova obavezanih uredbom na držanje stokova iznosi po Uredbi 10.000 vagona pšenice, što pretstavlja vrednost od 165 mil. din. Za celu zemlju dvomesečna potreba bila bi oko 20.000 vagona, a to je 330.000 mil. din. bez troškova prevoza, smeštaja, čuvanja, manipulisanja, osiguranja, kamata itd. Stoga nije isključeno da potraje još duže vremena dok se bude pristupilo obrazovanju rezervi pšenice.

Iz gornjega izlaganja izlazi, da Prizad već duže vremena nije u stanju da prihvati celokupnu ponudu pšenice zbog nemanja magacina ni transportnih sretstava; da višak ponude prihvata privatna ruka, ali po cenama nižim od Prizadovih. Te niže cene pretstavljaju ozbiljnu povredu na organizmu žitnog režima. One su po sebi razlog ubrzanoj ponudi od strane proizvođača; ubrzana ponuda, uz sve manji kapacitet prihvata od strane Prizada imaće za posledicu dalji pad cena na slobodnom tržištu i, najzad, slom žitnog režima — Као što je bilo 1931 god.

Postoji jedan jedini način za spasavanje žitnog režima. 1931 god. Prizad je pokušao da spase režim uzimanjem pod zakup privatnih magacina. Ovom improvizacijom on je oštećen od nesavesnih i nesposobnih magacinera velikim iznosima. Međutim, svako rešenje mora da pođe od činjenice, da u zemlji postoji dovoljno magacina i da ceo problem leži u fome kako da se ovi iskoriste. A rešenjem tog problema spasao bi se režim i zemlja sačuvala od preterano9Sa izvoza.

Po našem mišljenju izlaz nije tako težak, pošto nije oskudica u novcu kao što je to bilo 1931 god. Treba prihvatiti svu ponuđenu robu, ispitati je i ostaviti na čuvanje kod prodavaca. U tom cilju bi bilo potrebno doneti hitnu Uredbu, po kojoj bi se teži nehat u negovanju robe i svako oštećenje iste oglasilo za kvalitikovanu utaju. Pod pretnjom kazne robije roba bi bila od prodavaca očuvana i sačuvana.

Ali nije dovoljno kaznena sankcija; potrebno je zadovoljiti jedan ekonomski postulat: treba dati prodavcu nagradu za taj posao. Još bolje bi bilo kad bi se cena i ove godine učinila stepenastom kao i ranijih godina t|. u toliko većom u koliko je docniji prijem robe. To bi svakako smanjilo ponudu.

= Sta

Ко ваза ата

а сатана