Narodno blagostanje

10. фебруар 1940,

Iz uredništva

Јеава екотопа5к а гариљаа росе ea

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Страна 83

аб

Роже 11 ДОСТА а раје јефизоУФО jugoslovenske privrede обе 51:

Naivan је bio svaki ko је očekivao da će sporazum od 26 avgusta biti jednodušno prihvaćen; пе 2605 toga što je on ovakav i onakav, već zbog toga što ne gledaju svi liudi podjednako na pitanje državnog uređenja. Nema Tfederativne zemlje u svetu u kojoj ne bi bilo neprekidne borbe između federalista i centralista. Oba se gledišta lepo daju obrazložiti. Zbog toga nas ne bi zabrinjavala opozicija sporazumu od 26 avgusta. Ali nas zabrinjava jedan deo argumentacije. Čovek dobije katkad utisak da Hrvati pate od manije gonjenja od strane Beograda i da traže načina da banovinu Hrvatsku učine što samostalnijom, čak i preko kompetencije utvrđene uredbom. Hrvati, kao da zaboravljaju da je došlo vreme da pokažu centralistima, koliko je neosnovan bio prekor negativnosti hrvatskog političkog mentaliteta. A jedan deo Srba, kao da je na najboljem putu da u preuređenoj državi zauzme politički stav koji su do sada imali Hrvati.

Među stvarima koje moraju da zabrinjavaju je i pojava da se sporazumu od 26 avgusta pridaje značaj koga on nema. Ovde onde se on tretira kao da znači rastavu. Iznose se argumenti koji se ne mogu da odnose na državu, kakva mora biti po sporazumu od 26 avgusta. I to ne čine samo inadžije već i konstruktivni, ne samo neodgovorni već i odgovori. U tu grupu pojava spadaju i deklaracije dvojice političara koji su neosporno dva majveća moralna autoriteta u našem današnjem političkom životu. To su deklaracije о.2. Гјибе Davidovića i g. d-ra Vlatka Mačeka.

U svom pismu od decembra prošle godine, upućenom prijateljima, pisao je g. Ljuba Davidović između ostalog:

„Drugi je razlog bio da se Bosna i Hercegovina, otvorene prema moru, vežu sa lukama |užne Dalmacije, koje bi toj oblasti bile date u upravu, ekonomski je osposobile za veliki promet dobara njenih sopstvenih i onih iz drugih krajeva, koja bi preko njenih puteva i pruga tražila prođu u svetu. Mislio sam da je grehota prema narodu Bosne i Hercegovine kidati i preprečavati prirodne puteve blagostanju, koje on kroz toliko vremena uzalud čeka”.

Drugi se primer nalazi u izjavi g. d-ra Vlatka Mačeka od 25 pr. m. koju je dao novinarima, a povodom poznate odluke glavnog odbora Jugoslovenske radikalne zajednice. To mesto glasi:

„,Hrvatska treba da dobije prirodno razgraničenje

i njoj treba omogućiti uspešan ekonomski život i razvoj. Postoji čitav niz krajeva koji i ekonomski i geografski gravitiraju prema Hrvatskoj. Apstrahirajući Sloveniju, Jugoslavija nema značaj kruga sa jednim središtem nego elipse sa dva središta. Jedno je središte Beograd i drugo Zagreb. Nemoguće je krajeve vezane centripentalnom silom za Zagreb odvojiti od njega i samovoljno ih vezati za Beograd. Forsiranje da se od cele državne teritorije izvan Hrvatske i Dravske banovine formira jedna jedinica još pre izbora nema nikakve svrhe.) _ 36. Davidović smatra da je dodeljivanjem južne

Dalmacije banovini Hrvatskoj preprečen prirodni put blagostanju Bosne i Hercegovine, na koje one toliko vremena čekaju. G. d-r Vlatko Maček smatra, da bi se krajevi, koji gravitiraju Zagrebu, vezali za Beograd, ako ne bi ušli u sastav Hrvatske banovine. Nakratko da granice banovina znače i ekonomske granice.

Ni trunke tačnosti nema u ovom gledištu; i, kad bi ono bilo tačno, bilo bi svršeno sa Jugoslavijom. Gornje gledište obesnažuje pre svega sam tekst uredbe o banovini Hrvatskoj, čl. 2 tačka 7, po kojoj u nadležnost države spadaju spoljna trgovina, kao i trgovina između banovine i ostalih delova države (jedinstveno carinsko i trgovinsko područje). Reč „trgovinsko” područje uzeta je u starom klasičnom značenju, koje ona ima u spoljnoj trgovini, a koje znači promet dobara i ljudi preko granice (a šio se danas bolje obeležava „ekonomskim” područjem). :

Jugoslavija je, dakle, pravno jedno jedinstyeno ekonomsko područje To znači da granice banovina i ostalih delova posle preuređenja države ne mogu imati ni posredno ni neposredno ekonomski značaj, Ekonomske granice banovine Hrvatske ne razlikuju se ni u koliko od granica današnjih devet banovina, onih okruga, srezova i od opštinskih atara; one su potpuno neekonomske. Upravo granice konkretno ne postoje, one su samo jedna apstrakcija, a ne kordon; njih niko ne čuva, aa njima nema nikakvih graničnih vlasti, one su mevidljive, pa prema tome ne mogu da imaju ekonomski značaj. Promet dobara i ljudi preko njih ie potpuno slobodan. | )

Iz toga izlazi logički zakliučak da će i posle preuređenja države svaki kraj i dalje da стаушта tamo, gde je i dosad gravitirao. Niti je potrebno da Bosna i Hercegovina uđu u sastav Primorske banovine, pa da se ekonomski razvijaju, niti su one do sada gravitirale na drugu stranu, do ka južnoj Dalmaciji — ne zbog centralizma već zbog prirodne stvari. Još manje bi Banja Luka, ako bi ušla u sastav druge, a ne banovine Hrvatske, promenila svoju gravitacionu tačku. Tačno je tvrđenje g. d-r Mačeka da jugoslavija nema značaj kruga sa jedmim središtem, već elipse sa dva središta; ali baš u toj geografskoj konfiguraciji zemlje leži i uslov za dva središta, i to tako moćan, da ni. dvadesetogodišnji centralizam nije u tome ništa mogao da promeni. Ima u svetu federativnih država sa jednim jedinim ekonomskim centrom, kao što je slučaj sa Cirihom u Švajcarskoj. A na drugoj strani imamo jedinstvenih država sa više ekonomskih središta. To je kod sviju većih država.

Može se u vrlo maloj meri i posredno da utiče na diferenciranje uslova proizvodnje i cirkulacije doba-

4) Nisu to ·jedini primeri: Ima ih dosta. Poslednji smo pročitali u „Jugoslovenskom. Loidu” od 21 januara t. g. u čl.

„Privrednička. solidarnost”, a u sledećoj rečenici: „Naša pri-

'vreda pojedinih krajeva i čitave. države može napredovati samo onda ako. sačuvamo jedinstveno državno privredno podгисје ..."'