Narodno blagostanje

ВИ

95. јануар 1941. НАРОДНО

БЛАГОСТАЊЕ Страна 55

misao bila da ću putovati sam, ali s druge strane već se čula vest, da ni danas ne leti avion. Везт гето hteli da ostanemo da ručamo na pristaništu, već da bi me utešili, odveli su me u poznati restoran u ROokfeler Senter na šezdesetom spratu. Imao sam utisak da sam obustavio točak rada svojih mnogobrojnih

prijatelja. Jedan od njih, Jan Bata, sedi u mom ho-

telu sa celom svojom porodicom dva dana, čekajući na moj polazak. Jedva sam uspeo da ga nagovorim da Dutuje kući, jer ovo može dugo da traje. ] trajalo ie! Sve to isto, ali malo drugojače — punih šest dana! Šest puta plaćen račun, četiri puta podeljen bakšiš (jer se posluga menja). Šest teleegrama u Evropu zbog promene dispozicije, šest dana boravka u Njujorku — a ni to nije jevtina stvar bez boravka u Njujorku, jer mi |e duh već bio napustio Ameriku: nisam ništa više video ni čuo sa turističke tačke gledišta. Jedanput sam izvešten u hotelu pred polazak da neću putovati; drugiput kad sam već bio u agenciji; jedanput kad sam bio u pristaništu itd. A od nervoze čovek troši više. Jedino što je bilo korisno tih dana to je popunjavanje mojih putnih beležaka.

Vi ćete čitati ovo možda mirno i smejući se, ali i kad bih rikao, ni onda ne biste razumeli šta {o znači šest dana polaziti i vraćati se Kao Ono u nemačkoj opereti kod »Beloga konja«: »prtliag: napolje, prtljag unutra!« To je bilo odista teško iskušenje nerava! Najnemogućnijim lukavstvima sam pribegavao da bi kontrolisao kompaniju da me ne vara. Imao sam prijatelja koji su bili u dobrim odnosima sa kompanijom i koje sam molio da me protežiraju da pođem, ako odista leti kliper. Tu sam imao priliku da se uverim da tu nema korupcije. Činovhnici u agenciji su Dili iznenađeni kad sam im kazao petoga dana da je jedan dan pre toga kliper ipak odleteo (čitao sam u novinama). Odgovoreno mi je kategorički da je odista otputovao, ali da nije poveo ni jednog putnika, već samo poštu. Uveravali su me da ću sigurno sutra da otputujem, jer se vreme smiruje. To je bila nedelja, kad kliper ne leti uopšte, ali su me oni uveravali da će on ipak da pođe, ako iole ne bude smetnje u nevremenu. Poverovao sam da kliper odista nije leteo tek petog dana uveče, kad sam ргоčitao u jednim novinama depešu iz Lisabona, da već pet dana besni bura između Lisabona i Azorskih ostrva — usled ekvinokciie — i da jedan kliper leži vezan već šest dana u Lisabonu.

Bila je nedelja! Niko me neće ispratiti na pristanište, pošto svi moji prijatelji stanuj|u od petka do ponedđeonika van Niujorka. U Americi se plaća prevoz od agencije do aerodroma, te zbog toga većina putnika ide direktno na aerodrom. Ja sam, međutim, s obzirom na šestodnevno iskustvo i da su sve neprijatne vesti dolazile iz agencije, našao za savetno da odem prvo u agenciju. U naimanju ruku bliže sam hotelu — ako se ne putuje. Naravno da sam bio prvi u agenciji. Tamo je bio svega jedan činovnik — пеdelia. Počeo sam nervozno da ga bombardujem naizmeničnim prekorima i pitanjima. On je hiadno odgovorio: ako ne dođu kontra-vesti, putovaće se danas, Naravno da to nije moglo da me smiri. Zverao sam po kancelariji levo i desno, kao da vrebam nekog neprijatelja. Kad su putnici počeli da doalze nervozno sam prisluškivao svaki razgovor sa činovnikom i medđusobno. Sve mi je bilo vrlo važno, svuda sam oče-

kivao neko otkriće. Vidim jednog Francuza kako preklinje činovnika da ga pusti da putuje. Ovaj ga uverava da nema zato mogućnosti. Nemam ništa protiv toga, ako Francuz ode na pristanište u nadi da će koji putnik izostati.

— Tu se, Juco, osoliti nećeš! — pomislio sam.

Putnici su toliko bili nestrpljivi da bi ustali sa samrtnog odra samo da krenu. Krenuli bi i kad bi im kazali da će sigurno da poginu. |

U agenciji nema mnogo formalnosti, one se vrše na erportu. Tu se samo meti prtijag i doplaćuje. Meni se cinilo da se sat uopšte ne kreće; nisam mogao ni da sedim ni da idem, nestrpljivo sam čekao znak da se ukrcamo u auto. Nije nas bilo mnogo kad smo pošli. Francuz jednako ubeđuje jednog svoga prijatelja koji ga prati. do pristaništa, da će uspeti da krene. Ja ga nervozno slušam kao da će mene da izbaci. |

Pošto smo prošli kroz najveći i najlepši aerodrom na svetu, prišli smo marinskom pristaništu i pri izlasku iz automobila sagledali kliper na obali. U holu društvene zgrađe je veliki broj putnika. Sve je zaposleno, jer su velike formalnosti. Ja sam se odmah dao na posao — stalo gonjen strahom da mi neki papir neće biti u redu ili da sam nešto izgubio. Spustio sam se na jednu fotelju u holu i počeo da razgledam oko sebe bacajući pogled na sat svakog minuta. Ali sam brzo zaboravio na sat kad sam ugledao jednu damu neopisano lepu, vrlo ukusno obučenu, bez šešira kako ide pravo meni. Čovek je sklon da veruje da je neodoliv, ali toga trenutka ni najjača mašta ne bi bila u stanju da me podigne tako visoko. Ja sam morao izgledati kao pok. Ljuba Сигап, profesor francuskog jezika, koji je zimi i leti nosio dugačak kaput, a u džepovima celu svoju pokretnost. Ja sam imao na sebi dva kaputa sa 10 kg knjiga u džepovima. Treći sam imao na ruci — takođe pun knjiga.

— Vi se ukrcavate danas? — zapita me lepotica ljubazno.

Na moji potvrdni odgovor, produži ona:

— A jeste li ručali? (iavlieno nam je bilo da ručamo pre ukrcavanja, jer se prvi ručak neće uopšte služiti).

Ja počeh da zamuckujem; nisam bio ručao, ali nisam hteo da priznam. Ona mi reče da bi mogla da mi ponudi sandvič, đakonije i čaj. I ne čekajući na moji odgovor povede me u drugu salu. Idući pored nje proklinjao sam čas kad sam došao na ideju da punim džepove knjigama. Bojao sam se da se lepotica ipak na kraju ne rashladi, jer sam počeo da verujem да је bacila oko na mene.

Meni nije uopšte bilo do jela. Nisam ni video šta mi je sve davala, jeo sam i protivno moioj dijeti. Šta čovek sve čini za ljubav lepe žene! Mislio sam da je to stewardes koja će nas pratiti na putu i uživao sam pri pomisli kako će ostali putnici zavideti kad budu videli moju idilu. Ali |e ona bila kratkoga veka. Mad me ije pothranila i zabavila, ljubazno se oprostila i prišla drugom jednom putniku da ponovi igru. Pa ipak sam imao jednu utehu, da je prvo na mene bacila oko (dok je onaj bolji dah u meni govorio, da nije nikakvo čudo jer sam bio naioriginalniji). Vratio sam se ponovo u hol, seo i opet počeo da gledam sat. Prošlo je bilo tarifsko vreme, ali mi jedan činovnik reče, da će se propisno oglasiti ukrcavanje.