Narodno blagostanje

анти та пр етља рану платни ар

Страна 159

on raste sa svakom novom emisijom Za iznos neplasiranih obligacija kod banke. U drugoj polovini 1937 рјазтапо је bilo 55% obligacija kod banaka, 1938 god. 89,2%, u prvoj polovini 19939 procenat se popeo na 104,7, pa su prodane i hartije za ranijih emisija, ali u drugoi polovini on je pao na 77,8%. S vremena na vreme mora se pristupiti prinudnom preuzimanju obligacija, da bi se smanjio opticaj, ali za taj slučaj država se uglavnom služi svoim novčanim institutima. HAPOJIHO БЛАГОСТАЊЕ ·_ Бр. 10

Državni dug popeo se од početka rata do kraја 1939 za 10,26 mld. jena na 20,86 mld., skoro dvostruko. U budžtu predviđeno ie oko 900 mil. jena na službu duga i amortizacije, pa je za iznos amortizacije smanjena suma novih zajmova. Nacionalni dohodak cenjen je u oči rata na 12 milijardi jena. Kod finansiranja rata treba uzeti u obzir i sredstva koja Japan crpe iz svojih poseda na kontinentu.

IV. TALIJANSKE FINANSIJE

Naimanje službenih podataka ima o talijanskim finansijama od kad ie počeo rat. Kao što je posled-

njih dana istaknuto, u govoru Musolinijevom ı u po-

dacima o troškovima u španskom građanskom ratu, italija snosi terete ratovanja još od 1935 godine. Od 1935 do 1940 zaključeno je zaimova u iznosu od 79 milijardi lira, jer vanredni izdaci nisu mogli da budu pokriveni porezima. ] pre rata, zbog velikih javnih radova, jedan deo troškova pokriven je zaimovima, ali u ratu njihovi su se iznosi povećali. Kao što je u svoje vreme ministar finansija izvestio, abisinski rat stajao je 12 milijardi lira, a španski preko 9 mld. Ovi troškovi imali su dejstvo i na narodnu privredu, što se osetilo po podbacivanju izvesnih poreskih prihoda krajem 1938 i početkom 1939. Pod

· kraj 1939 uvedeni su novi porezi, među kojima i po-

rez na nekretnine, posle čega su se prihodi od poreza povećali. Od početka abisinskog rata budžet se delio na

redovni i vanredni. Za 1939/40 predviđeni su bili

prihodi po redovnom budžetu za 24,0 mid. lira, a rashodi sa 29,3 mid. Pošto su povećani DoreZi, ргhodi su doneli 29,7 mld., ali zato su se i rashodi! povećali na 36 mld. lira. Povrh toga rashodi vanrednog budžeta izneli su 20 mid. lira. Profesor Borgata ceni da će ukupni rashodi oba budžeta krajem budžetske 1940/41 god. (juni) izneti Gi milijardu lira.

Nacionalni dohodak u Italiji ceni se na 115125 mld. iira. Dakle i ovde se državni rashodi penju do polovine njega.

Način finansiranja nije se u Italiji izmenio od rata. I ranije pravljeni su leteći dugovi da se pokriju budžetski deficiti, a zatim su pretvarani u dugoročne. Poslednja velika konsolidacija izvršena je u februaru 1940, kada je emitovan 5% novenali. Tada je oko 14 mld. kratkoročnih zajmova pretvoreno u dugoročne i srednieročne. Od 79 mld. zajmova konsolidovano je za poslednjih pet godina oko 40 mld. lako su leteći dugovi još veliki, ipak su kursevi blagainičkih zapisa za 8% viši sada nego pre početka rata.

V. ZAKLJUČAK

Ratne finasije svih zemalja' imaju nekoliko zajledničkih karakteristika. One su opteretile nacionalni dohodak sa najmanje 50%, a kod nekih zemalja i više. U normalnim prilikama išla je 1/3 do 1/4 svih rashoda na ciljeve narodne odbrane. Pred rat ovaj udeo se bio u nekim zemljama već povećao, ali tek u ratu relativno su se smanjili civilni državni rashodi pred ratnim. Oni su ostali isti ili su nešto smanjeni, pa ipak pretstavliaju jedva 1/5 ili 1/4 svih rashoda. lako su ovako silno porasli rashodi u га, oni još uvek pokazuju tendenciju da se povećaju. lako se može trošiti više nepo što iznosi nacionalni dohodak, na račun nacionalnog kapitala, ipak ZOTnja granica svih državnih rashoda određena je veličinom nacionalnog dohotka. Pošto država ne preuzima na sebe izdržavanje civilnog stanovništva, iedan deo nacionalno» dohotka zadržava ono za sebe, a za toliko državni rashodi moraju da budu manii. Ta gornja granica državnih rashoda u ratu leži između 50—100% nacionalnog dohotka, ali može se zamisliti da je ona negde između 75—100%. Ako se produži rat, to će biti verovatno kod svih zemalja. Nije potrebno da se navede nikakav drugi podatak za ilustraciju kako ie krupan problem koji ima da reši finansiska politika u ratu.

Zato je u svim zemljama najveća pažnja posvećena štednji. Ona je u dirigovanoj privredi rezultat same organizacije tržišta. Treba je samo privesti potrebama države. U Nemačkoj postizava se to negovanjem banaka, u Engleskoj propagandom dobrovoljne

štednje. Ne verujući u uspeh ove, Kinz ie predlagao štednju koja bi imala prinudan karakter za one kategorije potrošača koje malo štede, kao što su radnici, ali njegov predlog nije usvojen. U italiji štednja treba da bude povećana od kad je racionirana potrošnja. Nezavisno od toga povedena je propaganda za štednju i zavedene izvesne mere koje joj donekle daiu karakter obavezne. U Japanu je slučaj onih koji bi mogli da štede vrlo ograničen i zato i dalje ostaju novčani instituti i krupna preduzeća glavna uporišta kod zaključivanja zajmova. Problem |e kako da se poljoprivreda uvuče u štednju za finansiranje rata. Jednim delom ona je uvučena, jer veleposednici drže uštede kod banaka. Ali kada je u toku 1939 došlo do većeg skoka cena poljoprivrednih proizvoda, роvuklo je selo veće iznose, koji bi inače mogli da se upotrebe za upise zajmova. Zato je Japanska banka, koja je državni agent na tržištu kapitala, predvidela niz mera, a novčanim zavodima određuje procenat koji moraju da preuzmu od pojedinih emisija.

lako se sve zemlje razlikuju po načinu finansiranija, zajednička im je tendencija da izbegnu inflaciju. To je vidno i kod Japana, gde se finasiranje vrši na način koji najbrže vodi njol. Ali praksa pokazuje da je nemogućno izbegavanje inflacije, ako se mne preduzimaju mere koje će zaštićavati stabilnost tržišta. Tako je i u Engleskoj odmah u početku rata zaveden niz mera dirigovane privrede, a sa produženiem rata ukazuje se potreba da se te mere prošire. Tako finansiranje totalnog rata vodi likvidaciji liberalizma i onde gde se on u principu prihvata.