Naša stvarnost

ZAČEĆE ČOVJEKOVO 129

— Radi, radi, bezdušna marva! A šlo da i ne radi? Njoj je lako, šta ona može da izgubi? A mi? A ja?

On poče šeluckatfi.

— Da, da, da...

Zatim se zajedljivo unese ženi u lice.

— Elo li na, sad, gospodjo poslanikovice.

Najzad se sroza na krevet i zaćula. Učkur i vezice na nogavicama gaća nepomično su i Tužno visili.

— Vidiš, feško, Perso. Propašćemo, jadna, vidiš li?:. Sve će propasti. |I deca će se iskvarili. Sve će se survafi niz brdo...

Dolaskom doktora Spasića oživlje sve najedared. Svi froje su grajali oko njega.

— Brafe, druže, prijatelju! Ah, gospodine doktore, skoro sam umrla čekajući Vas... Zaboga, gospodine doktore, papa je uzrujan... Zatim muž i žena salelješe doktora, čas dižući čas spušlajući oglas, upadajući jedno drugome u riječ. „Midi šta je fu, šta fu stvar–

no ima. Znaš i sam, to je feško, ugled kuće... Mi smo, znate, i sami, doktore, čisti u fome. Ona je, rekla mi je to, s nekim kaplarom ... Sada, doktore, možeš da me zadužiš za cio Živo...”

A doktor se blago, s puno razumijevanja smješkao, okrećući prsten na ruci.

Gospodja Persa donese ćebe i proslrije ga na postelju.

— Seljanka, znafe, nikako da je naučimo čistoći, a vas opet ne možemo u njenu sobu.

Muž stade na ošškrinuta vrata, pošto ugura djevojku unutra. Žena prolfežući vral, virila je preko njegovog ramena.

— Niko nek' ne viri, niko, šaputao je on. — Ne dajte nikome! A gdje su djeca? Gdje je Mila?

Brat i sestra su bili u svojoj sobi. Vrata su vodila u spavaću sobu rodifelja.

Doktor reče djevojci da se raskomoli. Zatim je leže na kreve? i poče pipatfi.

Sav frepereći, Mila provire kroz poluošškrinuta vrata. Vidje go, bijel frbuh, blago natečen. Taj frbuh je fiho disao, rascvjelan u svojoj jedroj bjelini.

— Olkad nemaš? — pilao je doktor. Osjećaš li da se praća–ka? A, lako, osjećaš. :

Djevojka zaklopi plave oči, koje su dotad fupo gledale u tavanicu.

U sobi je Cana, zgrčena na stolici, upaljenih zena, grizla kragnu na kecelji. Šta je To bilo sve sa služavkom i kako se to desilo?

A brata nije bilo stid i nije mu bilo odvratno da proviruje. Jednom se, u noći, u parku, njoj približio neki student s kojim se zabavljala. Ali ona se zbunila i pobjegla, kao zvjerka, uplašena i radoznala. Kod kuće, za večerom, njoj se učinilo da će svi poznati na njoj da joj se faj-i-taj približio i izvukla se prije svršetka večere. Majka je došla za njom, zabrinuta, nadnijela se nad poslelju,