Naša stvarnost

ZAČEĆE ČOVJEKOVO 135

. Nekada je i ona bila tako zdrava i široka.

Ona se nakašlja i ustade. Kao slučajno oči joj kliznuše po jakim kukovima djevojke i opipa dlanom svoje — koščale i mršave. Zalivori vrata ali je mjesečina, kao bujica, prodirala kroz pukoline. Zatim opet sjede kraj Mare.

— Ima fu jedna žena, znaš, ali me slrah, može fe izjalovitli za ceo živol.

. Bilo je docno ljeto i berba groždja, čiji se gusli sok lijepio za sve i fekao svud. Uveče su gorele vatre po proplancima i isto tako su gorele zvijezde na nebu koje se širilo, izblijedjelo i beskrajno... — A čije fi je, Maro, čije je! — gurnu ona djevojku laktom. Reci meni, neću ni crnoj zemlji.

Djevojka se toplo i blago povi 2%

— Tako, svejedno, voleli smo se.

— Ah, oni su bezdušnici, oni ni njivi ploda ne čuvaju ako pare ne donosi, oni su bez srca, Maro .

. Tada je ona, mlada seljančica, legla u konjušnici na kraju vinograda s gazda-Mladenovim sinom Pavlom. Gazda Mladen fek što je bio izmilio iz seljačkih opanaka, smrada, blata i bolešlina seoskih izba, još uvijek proslački psujući i ljušteći rakiju sa seljacima po sajmovima. Te godine žilo nije išlo na pijaci, gazda Mladen oslfavi njive puste da pase stoka, a njoj ostade dijete pod pojasom. — On podviknu sinu, blijedom i uplašenom, koji tek šfo bješe došao na ferije i izudara ga u istoj onoj konjušnici u kojoj je noću slivao svoju mladost s njenom. Krv je lila niz mladićevo. lice, lila svud...

— Boli, Maro, mnogo kad se pobaci. To svaka žena kaže. | izjalovi se žena. A ni njiva koja ne rodi nije njiva .

.· Našla se tada jedna žena u selu, razrila joj ulrobu i dijete nije todjeno: Uzeo je onda gazdin sluga Lazar, stariji čovjek, i s Tim se sve zaboravilo, zaspalo, kao što je zaspala i njena ulroba za cio živof. A Lazaru i sebi je ona htjela da donese dijele, ali ga nije bilo. Hrabar vojnik u ratu, marljiv radnik u miru, on je ostao čitavog živofa sluga. Najprije ju je tukao, gonio, ali se s godina– ma, i inače ćulljiv i mrk, povukao u sebe i privio uz nju, uz zajedničku patnju...

— Rodi ga, Maro! A, Bože, skapaćeš od gladi! Ne daj, dele, ne daj, kćeri, to ti je sve što su fi ostavili. Ja bi, da sam s tobom... Ali šta ćeš, kud ćeš s njim, kud ćeš u beli svet. Kud ćeš bez njega, a ne mož s njim?...

Suze su joj obilato fekle i ona prigrli djevojku.

— Žao mi fe, kao da si mi iz srca izvadjena . .

Zbunjena, djevojka se pribi uz nju sva usfreptala kao progonjena zvijer koja je našla zaklon u gustom i obilatom zagrljaju šipražja.

Milo NIKOLIĆ