Naša stvarnost

NA DALEKOM ISTOKU 71

IZNEVERENI JAPAN . . .

Da li znafe da u Japanu, već pet vekova, od doba Igasijama, postoje dva stila u vešlini razmeštanja cveća? Sfil Rik va, primifivan i fradicionalan, pozna} još i kao stil Sedam grana: „srce”, „krstasta grana”, „grana nade”, „grana buđenja” ild., a zafim slil Nažer, ili umelnost da se cveće nasumce raspoređuje, ili tačnije, razbacuje, ali vodeći sirogo računa o principima dobrog ukusa — vrsla umelničkog reda u fraženom neredu. Slavni rafnik Hi-DeJo-Si, u časovima odmora između dve bilke, redovno se bavio ovom umejnošću u razmešlanju cveća. Na kraju doba Tokigava, u develnaesfom veku, jedan novi, formalislički stil bukela i bokora, stil Tenči-~jin, propisuje nova pravila za dužinu grana i grančica i vrlo se precizno bavi pitanjem njihovog položaja, a slill Bun-Džin-Ike, koji je zamenio slari stil Nažer, sve više feži za prirodnom lepofom i zahfeva... Ali dosla o fome... prefi opasnos} da ću prelerafi. )

Ipak, mislim da će biti umesno da postavim pilanje: u kom stilu — R ikva ili Nažer — nekada divnog Japana koji je svakako bio jedan od najlepših ukrava naše planete, u kom su slilu razbacani udovi nevine kineske dece i mirnih kineskih žena?

Da li poznajete one prosle, skoro dirljive japanske poslovice: „Dodir rukavom može bili počefak jedne veze”; „Znaju li laste i vrapci šla misle leniks i labud?”; „Pepeljara i bogatas, ukoliko su puniji, ufoliko su prljaviji”; „Za besplatan obred sveštenik skida svoj epifrahilj"; „Ni pas se ne zanima bračnom svađom”, ili, naprimer, ovaj reiko poelski haj-kaj:

„U svelom hramu leplirak metaniše Njegova su krila kao kineski rukavi...”

Kineski?.. Zbilja! Piham se kakva se poezija, ošfroumnosi, kakva prefinjenost još nalaze u srcima mifraljezaca koji obasipaju kuršumima kinesku decu i žene?

Da li se sećafe Buzida, ili puta Samuraja, tog mučnog pula koji je pun hrabrosti i časti? „Nositi dve sablje, kaže jedan filozof, ne znači biti Samuraj: danju i noću plemić mora da pazi na svoje ime, da ga čuva od svake mrlje”.

Da li ste čifali priču o caru Jurijaku koji je živeo u V veku. Car je lovio, carica ga je prafila u lov. Jedan je lovac promašio divljeg vepra. Pobesneli car zapeo je luk na nevinog lovca... „Ako vi ubijate ljude, reče carica, postoji li makakva razlika između vas i zverova?” Car ispusti sfrelu: „Kako sam danas srećan! Umeslo da iz lova nosim krvavu živoflinjsku kožu, poneo sam blage i mudre reči”.

Sanjam ... zašto i ne bih? Sanjam da se jedan od mnogobrojnih generala selio svojih predaka i pošlenja svoje zemlje. Prifisnu? crnim mislima on seda na avion i spušta se pred jednom od onih mnogobrojnih i jezivih gomila nevinih žrlava. „Priznajem, izgovara fiho, priznajem: izdao sam svoju zemiju... zamalo šlo je nisam za večila vremena oskrnavio ...”

| — zašlo ne? — jednim hifrim pokretom ruke, zabada sablju u svoj

frbuh i raspara ga od jednog do drugog kuka. i Luc DURTAINM