Naša stvarnost

NA DALEKOM ISTOKU 75

Već ih izdaje snaga, Ne osećaju više ni žegu ni stud, Odužilo se lefo, kao gladna godina.

Uboge žene sa nejakom decom Stidljivo stoje po strani,

U desnoj im ruci

Sakupljeno klasje,

Levom rukom drže polomljeni koš.

Avaj, slušao sam šla bez glasa zbore, Ko god ih je čuo mora da zaplače, U njegovoj duši mira biti neće.

Porezi i dažbe pojeli im polja, Pabirci fuđega žila Treba da slišaju glad.

Ja Pe-Lo-Tien, umirifelj ovoga kraja Čen-Či u Si-Nganu,

Kakve li zasluge imam?

Bez ikakve sam vrline,

Nikada orao nisam,

Nijedan dud nisam odgajio,

Pa ipak je moja činovnička plata Trista punih merica,

Za svaki praznik u godini Rasipnos} mi daruje suvišak.

O, mene je sflid da za punu frpezu sednem, Odasvud me peku pogledi siromaha.

Po Chš-i

ČEŽNJA ZA ZAVIČAJEM

Položio sam glavu na lice planina,

Oči mi nemaju snagu da dosegnu daljinu, Gde mi živiš, oče, fi.

Pod olfsjajem hladnih lutajućih zvezda Tuži njegov glas: „Sin mi u rafu,

Ni danju ni noću ne daje mu sanka Slatki božanski počinak. Budi hrabar

Il samo idi, samo idi. K nama!”

Položio sam glavu na lice planina,

Ne dosežu mi oči u golemu daljinu,

Gde mi, majko, živiš Hi.

Ispod varljivog sjaja zvezda šio padaju u nišia