Naša stvarnost

NA DALEKOM ISTOKU 79

Zadavi

Al zalud

Jer brani se sloboda! Sloboda!

Stoj Čvrsto stoj Osma armijo!

Brani nas Do pobede nas brani Velika Brano naša!

Noć je duga i pakleno sporo prolazi Noć je duga al' tvoje grudi pobedu znače iz daleke daljine ja čujem fvoje veliko srce Kuca sve jače Il jače | jače! Il. KATIĆ

BANDIT LAO LANG [Objavljeno u „Literafuri mladih” Šangaj, juna 1937)

Logor je mirno ležao u preriji Severnog Čahara, a ošfar velar tražio je svoj puf kroz redove šatora. Iz šatora se čulo ravnomerno hrkanje ljudi koji su u odelu spavali na jagnjećim kožama. Smrdljiva paljevina konjskog đubrela širila se naokolo.

— Udri! dreknuo je jedan čovek u snu, a zatim skočio na noge, uznemiren od sfrašnog sna.

— Hej, Lao Lang, obrati mu se sused. Šta je fo s tobom? Zar i u snu misliš da se boriš?

Lao Lang je lutao pogledom naokolo:

— Ni sam ne znam da objasnim šta mi je. Oprosti što sam te probudio, dragi brate Cao.

Cao se diže s poslelje i upuli se do vafre. Drvenom lopatom on nabaca još malo konjskog đubrela na žar, a zalim odgovori Lao Langu:

— Ne mari ništa. Mi smo uvek prijatelji. Ali zašto hoćeš uvek da se boriš? Zbog čega?

— Čini mi se da imam divlju krv, odgovori Lao. Ja ne razumem mnogo.

Lice Lao Langa se naglo izmeni i on pre nego štfo mu drug odgovori, povišenim glasom reče:

— Samo nemoj opet da mi počneš da pričaš o prijateljima i neprijateljima. Prosto sebe mrzim šlfo moramo da sedimo nepomični u ovom logoru.

— Pa šta bi fi voleo da radiš? zapita Cao.

— Ako bi Vođa bio jednog frenufka na svom meslu, mi ne bismo morali da frpimo ovaj nepodnošljivi živof. Ja mislim da smo mi polfrebni japanskim skotovima ...