Naša stvarnost

DVE ZNAČAJNE PREMIJERE 179

u njegovom jadikovanju o polucanju hrvalskog logora (vizija kojoj je bliska ona epizoda o večnom Judi u drugom činu) da je hrvalska sudbina „da se vučemo za hrvaiskim uzmacima svezani kao pas na logorskim kolima s podvinufim repom, s lancem oko vrala, ližući toplu, masnu ljudsku krv" poenla je hrvahske rapsodije koja se duboko i bolno ujkala u Krležin književni rad. Osnov Horvalovog famnog pesimizma imali smo već u ovim mračnim, snažno ekspresivnim redovima u „Hrvafskoj rapsodiji”: „izgladnjen je hrvaiski Genije, očupan i bedan, i slomljen onim crnim veirinama šlo su prohujale nad njegovom glavom. Nad fom glavom 'spijenom kao u mumije, koju su u poslednjih 1000 godina više pula oisekli kao glavu slrašno

opasnu. | felo mu je isprebijano udarcima dobivenim u feškim bojevima, kad se bio još kao gusar na Adriji — po Apeninu za Anžuvince, na Dravi za Arpadovce, po Balkanu i Evropi za Habsburgovce — po celom glo-

busu krvavim mačem. Koliko je pufa skapao kao rob u američkim rudokopima, kao mornar,kao frhonoša, proklefi kao parija — i presvelli nad aklima. Sve same rane, zgrušena krvca, poniženja — proklelsivo”, Horvatovu viziju o uklelosii hrvalskog. logora srećemo i u Krležinom članku o Franu Supilu: „Stoji Frano Supilo pred Bajom i osjeća iza sebe svu paniku Kroafenlagera, čeliristogodišnjeg, krvavog habsburškog, hrvatskog logora, koji nema svoga Šilera da ca opjeva, ali koji je krvaviji od svih moliva Wallensleinovih koji fraje od Wallensteinovih dana pa sve do onog momemfa kada je Supilo stigao u Niš, da na fom vjekovnom kalvarijskom pulu nađe nekoga, fko će tome narodu pomoći da ponese svoj historiski križ. Supilo nosi u sebi svu lu čeliistogodišnju hrvaisku minu, on sluša kako prolaze i bubnjaju nepregledne čele hrvalskih mrivaca: idu, marširaju, trube: balaljoni, eskadroni, regimenie, stupaju po blatu olovno i sablasno, a korak im je ležak i prefežak: Svaki solda! vuče za sobom svoj vlaslii blainji grob!” Takav jedan ukleli i sablasni hrvalski mrivac je i Horvat u drami, a vizija o mračnoj sudbini hrvahskog logora je foliko duboko upijena u Krležino književno stvaranje da Gregorova ispravna primedba da sudbina hrvaiskog naroda nije usamljena i izuzefna, oslala je bez dejstva na Horvala.

Mračnog gledanja na sudbinu hrvalskog naroda, crne Tuge nad hrvakskim porazima i uzmacima ima i u Krležinoj drami „Galicija” (Kroalenlage — fragmenal iz ciklusa „Hrvaiski Bog Mars") iz koje je komad „u Logoru” izrastao. „Galicija” sadrži istu epizodu o starici koja je u foj drami obešena zbog foga šlo je pljunula na pukovnika, pojedine scene koje su prenele u komad „u Logoru”. Danas „Galicija” liči na koncepi komada „u Logoru” koji se iz nje razvio menjajući dosta i koncepciju ličnosfi i tok dramske radnje, a naročito dobijajući u mnogo većoj i impresivnoj dramskoj snazi, realnosti i psihološkom inflenzitelu.

Komad „U logoru” spada u najsnažnija Krležina dramska dela, Pijanslva, surovosfi i jezivosli, naslikani u izvanrednoj dramskoj silini, dali su svakom momeniu drame veoma jaka emocionalna dejsiva. Reko kad je kakvo dramsko delo bilo tako nervno i fako izrazito, Snaga koju ovaj komad vihorski nosi učinila je da i u scenama čislog psihološkog izražavanja kao šlo su oni leški i mračni monolozi Horvala u drugom činu, bude usireplale i nesuslale dramske sugestije. Sve je u komadu dalo u bojnim polezima punim dramske dinamike.

Moramo konslatovali, nažalost na šlelu umelničkog ranga beogradskog

428