Naša stvarnost

166 ĐORĐE DANIČIĆ

koji se zalaže g. Janković ističe i preporučuje jednu ovakvu ,,nesebičnost” gordog divljenja lepoli vila na Topčiderskom brdu i u Rumunskoj ulici, pa makar se živelo po bulbuderskim i jatagan–skim udžericama. | za jedan ovakav moral g. Janković ivrdi da je kadar da dovede do jednog pozilivnog rešenja postojećih drušivenih suprolnosfi. Bezočnost i cinizam našeg misaonog kalemegdanskog šelača probijaju kroz njegov svečani i vispreni propovednički fon, odaju pravi smisao njegove misaonosti i prilično nam jasno nagovešlavaju kakva se oslvarenja priželjkuju kroz fakvu misaonost. -

Pošlo je lako objasnio Beograd, kao neposredni ambijent beogradskog čoveka, g. Janković prelazi i na njega samog, na njegovu islorijsku i psihološku genezu i na njegovu današnju i sufrašnju ulogu. „Čovek beogradske živolne orijentacije i njenog pogleda na svet ponikao je iz srpske narodne revolucije. Revolucija, kao frajno delo oslobođenja, organski je vezana u jednu istorijsku celinu od 1804 sve do 1918... Ustanički i rafni deo narodne revolucije oslobođenja završen je 1918. Oslaje civilni deo: međuplemenski, socijalni i tehnički. Ali se ni oni ne mogu odvojiti od 1804 sve dok, kroz puno civilno i duhovno ujednačenje, ciljevi koji su zaplamfeli revolucijom 1804, ne budu izvršeni i njihova islorijska uloga frajno obezbeđena”. (st. 53 i 55) Za g. Jankovića su Srbija i Srbijanci glavni i najdosledniji pokretač i nosilac nacionalno-oslobodilačke revolucije Južnih Slovena, kojima q. Janković priznaje da su izdeljeni u plemena, ali odriče da među njima postoje nekoliko naroda, od kojih su neki već formirani i u nacije. Narodna revolucija u Srbiji započeta 1804 istovremeno je i počelak borbi za ujedinjenje Jugoslovenskog naroda, završenih najzad 1918, i beogradski čovek i njegova živolna orijentacija preistavljaju ljudsku i ideološku snagu koja je u glavnom sve fo izvršila i kojima sada preoslaje još jedino da „civilno i duhovno” glajhšaliuju jugoslovensku državu. Srećom beogradski čovek ne mora da bude samo beogradski stanovnik, već je fo i „čovek beogradske živolne orijentacije i iz unufrašnjosli zemlje” (st. 57), dakle čak i oni koji nisu ni Srbijanci, pa uopšle ni Srbi, ali priznaju i prihvataju ideologiju beogradskog čoveka. Buduća sreća svih Južnih Slovena, celokupan njihov dalji ekonomski, drušiveni, politički i kulturni razvoj zavisi jedino od njihovog prihvatanja beogradskog pogleda na svel, po sve spasonosnog i sve rešavajućeg.

Snaga beogradskog čoveka pre i iznad svega je duhovna. U beogradskom čoveku su inkarnirane one „hladne zapovesfi kozmičkih i geomorfnih snaga”, i samo zalo je on jedini i pravi nosilac našeg islorijskog zbivanja. „Uslanke i ratove Srbije, njen unufrašnji i spoljni razmah snaga, njenu va bank igru koja je dovela do oslobođenja i ujedinjenja finansirali su — moralni izvori, ne maferijalni”. (st. 60) I, po svoj prilici, blagodareći onim istim kozmičkim geomorfnim slihijama , fo hazardersko, va bank ulaganje duhovnih i moralnih snaga za karlaškim stolom istorije