Naša stvarnost

POGLED NA NAS 167

svršilo se je srećno i unosno po beogradskog čoveka... Pored loga što ovakvim svojim nezgrapnim melaforama kleveta i vređa leške i uporne borbe Srbije i Srpskog naroda, ovim je g. Janković još i nedosledan sopstvenom shvatanju drušiva i istorije: Zar međusobni sukobi različnih kozmičnih i geomorinih snaga može da bude odlučen slučajem, a ne nadmoćnošću jedne grupe tih snaga nad drugom? Kroz sva izlaganja g. Jankovića slalno se brižljivo isliče nužnost i svrsishodnosi beogradskog čoveka i njegove ideologije i borbe, a sad odjednom sve io svesti na va bank igru! Ili se je, možda, g. Jankoviću nesvesno omaklo njegovo intimno osećanje i uverenje da se sve u svelu odigrava va bank, i da je čitava njegova mudrost samo jedan delić jednog krupnog hazardiranja na crnu i mrku boju, koje freba da donese sve ili ništa... Ali vralimo se na duhovne izvore iz kojih je beogradski čovek crpeo svoju snagu. „Taj kompleks duhovnih osnova srpske narodne zajednice sačinjavaju: hriščansivo kroz pravoslavlje, svetosavska narodna crkva, palrijahalno-junačko shvatanje života, poštovanje predaka i ideja stare srpske države, čovešivo sadržano u narodnoj pesmi i oslalim usmenim predanjima, sačuvao u porodici i seljačkom domu, odnegovano narodnim jezikom. A od velikih svetskih istorijskih uticaja koji se ulkivaju u duševnost narodnu i deluju na nju jako: Vizantija i Turci”. (st. 66) Neosporno, sve ovo navedeno bilo je među elementima koji su sačinjavali ideologiju srpske narodne revolucije, a i docnije, tokom prošlog stoleća, nalazilo se je u ideološkom izrazu celokupnih stremljenja čitavog mladog srbijanskog drušiva. Bilo bi ne samo istorijski netačno, već i apsurdno ivrdili da, na primer, narodna pesma ili narodna crkva nisu vršile neposredno dejstvo na oslobodilačke borbe Srpskog naroda, ali čilava ta ideologija, uprkos svom jednoslavnom i u mnogome primitivnom obliku, bila je u krajnjoj liniji posledica a ne uzrok revolucionarnih napora stpskog naroda, koji su policali iz njegove ekonomske, drušivene i političke pollačenosti. Ta specifična ideologija porobljene i pobunjene raje bila je poistrek njenim borbama, kao što su svuda i uvek sve revolucionarne ideologije poziv na akciju, ali se ideologija nikada ne stvara izvan društva, već izrasla iz njega samog i postaje njegov saslavni deo i aktivni činilac. Shvatanja g. Jankovića su sasvim suprofna, foliko da on u isficanju duhovnog zapostavlja, previđa a nekad i odlučno poriče ekonomske i društvene osnove. A ukoliko kalkada ipak mora da ih prizna, on ih priznaje u jednom iskrivljenom obliku, koji se veoma često ne razlikuje od namernog falsifikovanja.

Idealistička fumačenja g. Jankovića, mada nenaučna, ne mogu se smarali svesnim falsifikovanjem. „Ekonomsko-socijalni momenat bio je pred prvi ustanak povod, pobuda da se razvije i oslobodi ceo polišteni psihološki kompleks samo-osećanja. Ali nisu bili presudni ekonomski odnosi”. (st. 85-6) Shodno svom idealizmu g. Janković samo tako mora da kaže, i bilo bi pogrešno

ako se posumnja da on u to sasvim iskreno i veruje. No kada on