Naša stvarnost

170 ĐORĐE DANIČIĆ

ostanu kršćani; najzad da se polaženjem u seljašfvo bore proliv određenog nenarodnog građansiva i zaražene birokralije”. (st. 100) Dakle, prema g. Jankoviću odupiranje bečko-pešlanskoj dvojnoj monarhiji i papskom Rimu moglo je uspešno da bude jedino ako je istovremeno značilo i prilaženje Beogradu: „Pristajanje Hrvata i Slovenaca uz beogradsku živofnu orijentaciju bilo je u znaku postepenog i laganog izlaženja iz bečko-peštanske orijentacije koja je gvozdenim obručem držala stegnulu narodnu revolucionarnu misao kod Hrvata (i Slovenaca). Misao i duh su pri tom bili većma zarobljeni no telo koje je u političkoj borbi ipak po neku slobodu otelo”. (st. 66) Samo na fom putu moglo je da se posligne ovo šlo je već poslignulo, i samo oslajući i dalje na istom putu mogu da se učvrsle već slečene tekovine. Nameće se slandardizacija lipa beogradskog čoveka, glajhšaltovanje na beogradsku živolnu orijentaciju, jer ako se lo ne učini postoji mogućnost ne samo da se ne obezbede postojeće lekovine, već da se dopusti da budu ugrožene. „1918 dočekuje zapadni čovek beogradske živolne orijentacije (anfi-bečke, anli-pešlanske) sa nedovoljno izvršenom određenošću i sigurnošću. Anfiausılri jska orijentacija dobila je svoje formalne sankcije, ali probeogradska preorijentacija je iznufra, duhovno, zaostala u svome ioku i iznela jugoslovensko slobodno naslajanje na bolna raskršća”. (st. 100) Ukidanje te zaoslalosti, ubrzano prevođenje na beogradsku orijentaciju, dakle racionalna, serijska fabrikacija beogradskog čoveka od Hrvala i Slovenaca, istodobno preistavlja i ošklanjanje bolnih raskršća. | u svojsivima filozofa i moraliste g. Janković priželjno propisuje podrobne receple kako sve to da se posligne.

Jer sa današnje najbolnije raskrsnice vode dve staze: „To su srpska narodna revolucija u svome naslavljanju i posledicama, a druga je kalolička crkva kao sveiska duhovna vlast”. (st. 142} G. Janković je požrivovano preuzeo na sebe ulogu saobraćajca na loj raskrsnici i svojim pendrekom stalno daje znake da se skreće na prvu slazu, i svakako potajno žali šio taj njegov filozofski pendrek nije čudofvorna palica.

Eto šla je g. Janković video bacajući sa Kalemegdana svoje pronicljive poglede, eto šla je sve dokonao šetajući ispod slarih zidina. Propovedajući nekakvu fobožnju samoniklost i samostalnosf, anatemišući sve što iz inostranstva pokušava da nam se namefne, g. Janković hoće da prikrije da je i on sam uvoznik, i io izgleda uvozi od naših najnovijih suseda. On koji se toliko gnuša na skrnavljenja narodne prošlosti, najviše je ovakvim svojim umovanjem za vreme svojih kalemegdanskih šelnji oskrnavio ono meslo na kome su izdisali nabijeni na kolje junaci narodne revolucije. Ali i danas oni imaju svoje naslednike i nastavljače koji nipošto ne mogu da dopuste da g. Janković samozvano u njihovo ime prolura nasilje i mračnjaštvo kao slobodu i kulturu. Pa makar

to bilo i kroz knjige koje se nagrađuju . . . Đotđe DANIČIĆ