Naša stvarnost

POGLED NA NAS 169

sa Zapada presađivala u Srbiju kroz usfavne i političke ustanove”. (st. 91) Blagodareči jednoj takvoj demokraličnosli moglo je da se obrazuje čitavo jedno jedinstveno ljudstvo beogradske živolne orijentacije, koje je jednodušno i požrivovano u oslvarenju svojih ciljeva. Samo zalo šlo je ovakva demokrafičnost samonikla u beogradskom čoveku, i samo zato šlo su i sve njegove osfale osobine samonikle, a ne presađene ili nasađene na njega, on je mogao da oslvari svoju misao. „Svoj je bio taj novi Srbin, taj prvi čovek beogradske orijentacije, svoj po sebi i po fome šlo — nije bio Evropljanin”. (st. 96) Kao kod svih balkansivujuščih i jugoslovensivujuščih ovdašnjih porainih mudraca — od zenilističkog pesnika i proroka Ljubomira Micića pa, recimo ,do Koste Pećanca i Krste Cicvarića, i kod g. Jankovića nailazimo na bojazan od fe „slare”, „razjedene”, „dekadenine” Evrope koja svojim olrovima hoće da rastoči naš „mlad i sirov” narodni — slovenski, balkanski i istočnjački — organizam. Ta, do rogobafnosli nesprehna beogradska deformacija Špenglerovih varijacija o propasti Zapada namelljivo sirči kao kakva kicoška kovrdža na inače brižljivo friziranoj koafiri — a možda i vlasulji — našeg usamljenog i nadahnutog kalemegdanskog šefača. Nažalost, uznemirena sivarnost današnje Evrope dopire i do nas, zapljuskuje nas i hoće da nas uvuče u svoj vrilog. „Ceo taj evropski kompleks — jer sva su ta pitanja u kobnoj međuzavisnosti — nameće nam se spolja, deluje u zemlji, ima svoje snage i kod nas, odrazuje se, dobiva izgled naših problema, iako nisu naši. Zamršenost je u toliko veća, što mi, pored nedovoljnog snalaženja u našim osobenim feškoćama, nismo ni po drušivenoj strukturi evropejci, pa da opasnosli neposrednije oselimo kao svoje”. (sl. 168) Kalemegdanski pogled na svet i njegova praksa opet su jedino sredstvo da se sve lo pravilno i po sve nas povoljno sredi.

Nesrećom, sigurno opet po diklatu nekakve istorijske kobi, sva „plemena” Južnih Slovena nisu još prihvalila beogradsku živoinu orijentaciju. Pored istočnog, beogradskog čoveka postoji izapadni čovek, znafno evropeiziran a nekad i već sasvim ogrezao u evropejšlinu. On se ne asimiluje fako lako, a česlo je prava smefnja okončavanju osivarenja ideala beogradskog čoveka. Kod Hrvata i Slovenaca nalazi se aj zapadni lip sa svojom životnom orijenfacijom, svojim fradicijama i svojim perspektivama za budućnost. Ali, po starom pravilu da gde je nesreće uvek malo ima i sreće, kod Hrvala i kod Slovenaca od vajkada je bilo takvih koji su ustajali proliv zapadnjašiva, a to ustajanje moglo je da se obavi jedino prihvatanjem beogradske živofne orijentacije. „U oslanjanju na beogradsku orijentaciju, oni Hrvati koji su se prema njoj konačno okrenuli u XIX veku, u raznim vidovima i pod različitim formulama, imali su da izdrže jednu od najtežih duhovnih borbi u sebi; da se pomoću napredne nerodne misli odhrvu političkoj prevlasti austrijskog imperijalizma, da se pomoću liberalizma brane od rimske državne prevlasti, a da pri tom