Naša stvarnost

174 GARCIA LORCA

Nije li istina? Sećaš li se? Kad sam te opazio, bacio sam pesak sebi u oči. Ali, popeh se na konjai konj me odnese tebi. Moja je krv bila crna od srebrnih čioda, i san mi je isto tako lio u krv zloslutne trave. Nije moja krivica: zemlja je proizvela zlo, i taj miris koji se diže sa tvojih grudi, iz tvojih pletenica.

VRRENICA. — Mi smo ludi! Ja neću da delim s tobom krevet, ni da jedem s tobom. Ipak, htela bih da budem s tobom celoga dana. Ti me privlačiš, i ja jurim za tobom. Kažeš mi „odlazi“, a ja jurim za tobom kroz vazduh, kao struk trave. Sa svadbenim vencem na glavi, ostavila sam jednog čvrstog čoveka i celu njegovu rodbinu, usred svadbe. Neću tebe da kaznim. Ostavi me! Spasavaj se! Ti nemaš nikog da te brani! ;

LEONARDO. —- jutarnje ptice naletaju na drveće. Noć umire na oštrici kamena. Hajdemo u senku, gde ću te ljubiti. Šta me se tiču ljudi i njihov otrov? (Grli je snažno.)

VBRBNICA. — Kraj tvojih nogu, da bdim nad tvojim snovima, ja ću spavati gola, i zagledana u drveće. (Tragična) Kao kučka što sam. Jer ja te gledam, a tvoja me lepota sagoreva.

LEONARDO. — Svetlost grli svetlost. Isti plamen ubija dva klasa u isti mah. Dođi! (On je povuče sobom).

VERBNICA. — Kuda me vodiš?

LBONARDO. — Tamo gde oni koji nas gone ne mogu ići. Na jedno mesto gde mogu da te oledam ! VERENICA. — (Sarkastična) Vodi me od vašara do vašara,

tog najvećeg srama poštenih žena, sa čaršavima moje svadbe na vetru, kao zastavama !

LBONARDO. — Trebalo bi da ja mogu da odem... Ali ja mogu isto tako samo da jurim za tobom... Pokušaj... Napravi jedan korak... Ekseri meseca zakovali su tvoje bedra i moji struk.

(Cela ova scena je plahovita i čulna.)

VERENICA. — Cuješ li?

LBONARDO. — Dolaze!

VRRENICA. — Beži! Pravo je da ia umrem ovde, sa nogama u vodi, sa trnjem na glavi. Lišće će me oplakivati, mene bludnicu. i devicu.

LBONARDO. — Cuti, penju se!

VERENICA. — Odlazi! LEONARDO. — Cuti, da nas ne čuju. Haidemo, pođi: prvo ti. VERENICA. -— (Usteže se) Ne: zajedno. LBONARDO --— ((rleći je) Kako god hoćeš! Ako nas odvoje,

znači biću mrtav.

VBPENICA — | ja mrtva.

(Izlaze zagrljeni.)

Mesec se vrlo lagano diže, scena je osvetljena jakom plavom sveflošću. Čuju se dve violine. Iznenada, dva duga razdiruća krika, i muzika naglo prestaje. S drugim krikom, pojavljuje se prosjakinja, okrenuta leđima. Ona rasklapa svoj ogrtač i ostaje u sredini scene, kao kakva velika ptica sa ogromnim krilima. Mesečeva svetlost zausfavlja se na njoj. Zavesa pada u potpunoj tišini.

- Federico GARCIA LORCA