Naša stvarnost

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

PETOFI U MARTOVSKIM DANIMA 1848

Devedeset! godina je prošlo od onih sudbonosnih martovskih dana 1848, od onih burnih dana mađarske islorije, kada je na znak pariske februarske revolucije i bečke revolucije i mađarski narod ustao da se bori za svoju nezavisnost i slobodu. U fim danima, najveći mađarski liričar, Šandor Peltofi, odigrao je vodeću ulogu. Ovaj plameni pesnik ljubavi i mržnje bio je oličenje najnaprednijih težnji borbene omladine. Tumačeći mlade, borbene snage u svome narodu, on je nemilosrdnije nego iko šibao reakcionarno plemsivo svoje zemlje, ne gubeći iz vida suproinosli u samom svom narodu u {om naletu na ausirijsku kulu evropskog apsolulizma. Pesnik-tribun pisao je lada: „Narodna skupšlina ukinula je urbar (feudalni name). To je vrlo lepo od nje; ali bi još lepše bilo da je fo učinila ranije. Teda bi plemsivo moglo da nosi naziv velikodušnosti, ali sad, kad je to učinilo iz krajnje nužde i straha, ne može više računali na lo priznanje.”

Ta crla da je Peloli, najnacionalniji pesnik mađarski, šibao bez milosti sve ono šlo je nazadno i prolunarodno u Mađarskoj, to je ono šlo ca baš čini najnarodnijim pesnikom Mađarske. To je slučaj svih velikih pesnikaboraca, lo je slučaj i Heinea, i našeg Đure Jakšiča i našeg Zmaja. Ova čeliri imena, uostalom, nisu slučajno navedena, ona su čvrslo povezana. Heins i Petofi su najbliži učitelji i uzori naša dva najveća pesnika.

„x Pelofi, laj nežni liričar rodnoga kraja, taj plameni pesnik ljubavi za koju se daje živol, laj snažni saliričar iz „Aposlola” i „Dželatovog užela”, taj idilični epičar „Vileza Jovana”, ušao je kao dvadeseipelogodišnjak u nabujali pokret mađarskog naroda za oslobođenje od melernihovske Ausirije, i poslao njegov najborbeniji, najradikalniji vođa. Njegovi plameni slihovi alarmirali su i pozivali na borbu, a njegove reči: „Ma nam i ofpala ruka, samo napred”! — nisu oslale fraze, pošlo mu je lelo ostalo mrivo, izgubljeno bez fraga, na šegešvarskom bojištu 1849. No baš zalo šio je uvek imao pred očima da je mađarska revolucija pokreti za oslobođenje naroda, njegov nacionalizam nije ni najmanje pomućen šovinizmom; njegov je nacionalizam plemenit i uzvišen. Jedan veliki sociolog rekao je da se nacionalni ponos najnaprednijih ljudi sastoji u fome šio se ponose fime da je baš njihov narod dao velike borbe za nacionalnu slobodu i šlo uporedo s fim ponosom osećaju mržnju prema ilačiteljima svog naroda, ma oni bili i unufra. Takav plemenit nacionalizam izbija iz Peločfievih pesama silnom snagom:

„Mađar sam. | lice mi gori od srama, Stideh se moram šlo sam Mađar ja.

Jer kod nas još i ne počinje da sviće Dok drugde sunce tako jasno sja.