Naša stvarnost

30 RADOVAN ZOGOVIĆ

raju ljude sa kojima jedino mogu da se održe; fi ljudi koji samo u fakvim odnosima mogu da se održe — sve je lo jedna velika ljudska fragikomedija! Tu se ubila jedna Sofkina prababa, zalo šlo se najzad i u njoj probudila istinska ljubav — zafo što se probudila u zrelijim godinama i prema čovjeku koji je bio nižega roda: učitelj i crkveni pojac. Tu se formirala psihologija Sofke, djevojke koja se ne može udafi za čovjeka sebi ravna, jer fakvih više nema, i koja tako postaje svjesna svoje ljepote koje niko do ona sama nije dostojan — i zaljubljuje se u samu sebe; mladost se razgara u njoj, željnja je ljubavi, ali sa kim, kako: zar sa nekim ko nije dostojan a ima jezik pa bi pričao i Sofka zove k sebi pijanog nijemog slugu: „pijan je — i neće znali, polunem je — i neće umeli kazali!” U fim odnosima nema sreće za Čovjeka! Neka propadnu, to vele sve one činjenice što ih je Stanković sabrao i umjefnički oživio. A šta će biti u novim odnosima, koji su nastali na ruinama frgovačko-arstokratskog drušiva, i u koje su, kao davljenici na sltijeni, potražili spas neki od putnika broda koji fone? | famo, baš onda kada je Sofka najsrećnija, umiješaju se nečovječni društveni odnosi: novac, novac, i Sofkina sreća se skrha do kaldrme, skrha se i sreća njenog muža, kojega nesavladani zakoni društva bacaju u život društva u kojemu se. sve kupuje, i u kojemu je sve kupljeno: stvar. On istuče kupljenu ženu, oslavi je, dolazi samo kada je pijan, fuče je, razdražuje ali ne zadovoljava, i živi sa drugim kupljenim ženama. Tako se završava ova fragična poema, jednoliko i sivo, na pepelu pored kojega sjedi stara i napušlena Sofka. Nema u fim odnosima sreće za čovjeka! Neka propadnu i oni i ljudi koji drže te odnose, nijesu bolje ni zaslužili. Nije nam ih žao, ali nam je žao Čovjeka, žao nam je zbog svih onih pafnji kroz koje je prošlo ono ljudsko u čovječansfvu, unapređujući se i lomeći se o zidove koji nijesu za ono ljudsko u čovjeku, probijajući se ka društvu u kojem će naći svoje podneblje. Dajte malo sreće čovjeku! — lo je onaj nesrećni, bolni uzvik Bore Slankovića kojim u nama odzvanjaju posljednje rečenice „Nečisle krvi”.

I onda Plamenac i mnogi njegovi jednomišljenici govore o pesimizmu B. Sfankovića, i odbacuju ga zbog fog pesimizma. Ali, taj pesimizam je ono što je najjače i najpozitivnije u njegovom djelu: faj pesimizam je forma jedne silne istine. Stanković je vidio da u društvima koja je opisao nema sreće za čovjeka, i lo je faj njegov pesimizam. Nije li, za ljubav Plamencu, frebao da tvrdi obrafno, pa da bude optimista! „ Jedan roman... poltpuno ispunjava svoj zadafak kada vernim slikanjem sfvarnih odnosa ruši konvencionalne iluzije o prirodi ih odnosa, podriva oplimizam građansgok svela...” (E.,). Mering je, upoređujući Rusoa i Didroa sa Balzakom i Zolom, rekao da su posljednja dvojica pesimisli, jer su, opisujući raspad francuskog građanskog