Naša stvarnost

ANEEBSIONA ERIZA 118

na Balkanu ukrštaju, razume se pod novim isforijskim uslovima, silnice i smernice ekonomske i političke ekspanzije raznih imperijalističkih cenžara.

Pre trideset godina našli su se pred ratom Srbija, srpstvo, pa i cela slobodarska Evropa. Na jednoj strani stajala je reakcionarna i zavojevačka Austro-Ugarska monarhija, a na drugoj demokratska Srbija. Mada je i u tadanjoj Srbiji bilo podrivanja demokratije, mada demokratija nije još bila osvojila sve svoje pozicije, ipak joj se zemlja postojano primicala kroz demokratski polet narodnih masa, koji je iz dana u dan jačao. U Srbiji je tada bila osigurana usfavnosžf, narodne snage bile su dovoljno jake da je obezbede da ne bude izigrana, pa ma sa koje strane policala ta opasnost. Ako je ovaj razvojni proces i imao svoje unužrašnje neprijatelje, spoljni su ipak bili daleko ozbiljniji. A 1908 je samo potvrdila ta predviđanja. Srbija, taj dahijski pašaluk koji se razvio do suverene ustavne demokratske države, frebalo je, prema namerama zavojevača iz 1908, da se pretvori u sastavni deo jedne imperije, u kojoj bi dobila ulogu vazala, polukolonije. Ili kapitulacija, ili borba da se očuva samostalnost i sloboda? Srbija je morala da se odluči i ona se odlučila za borbu.

Misleći na sebe, Srbija je nužno morala da misli i na blemena i narode Južnih Slovena izvan njenih granica, na Bosnu i Hercegovinu naročilo. Austro-nemačka ekspanzija išla je pored nje i preko nje, a bilo je očigledno da nikako neće moći da ide samo pored nje. Ako nije htela da podlegne, Srbija nikako nije smela da dopusti dalju }eritorijalnu ekspanziju Austro-Ugarske na Balkanu. Srbiji je bilo neophodno da bar pokuša da okupi sve balkanske države za odbranu od zavojevačke najezde sa severa, ali pre svega morala je da se oslanja na nacionalno-oslobodilačke pokrete pollačenih južnoslovenskih naroda i plemena u dvojnoj monazhiji, a naročito na takve pokreže u susednoj Bosni i Hercegovini. Ovakvo držanje Srbije bilo je istorijski nužno. 7

Na ovu pijemontsku ulogu Srbije mnogi srbijanski političari gledali su prilično, a katkada i suviše uzano u smislu identilikacije sa »srpskim« i onoga što fo neospomo nije. Ako su to kod mnogih bile zablude, kod mnogih je opet bio inžeres, a sve io polivrđuje da Srbija za ovu ulogu nije bila dorasla u dovoljnoj meri. Ali je ovo bilo kompenzirano spremnošću za borbu, i ona je po svom istorijskom smislu značila tfežnju da se poslavi granica jednoj imperijalističkoj ekspanziji. No uprkos svim skretanjima vodećih srbijanskih političara, 1908 je ispoljila elemente istorijski neosporno progresivne.

Progresivnost fe borbene spremnosti Srbije ne umanjuje fakat da je ona kao ekonomski nerazvijena zemlja htela da oistrani Austriju iz Bosne i time prekine ili bar uspori ekonomski progres Bosne i Hercegovine. Do tog bi neminovno moralo doći i u najidealnije sprovedenoj demokratskoj, simbiozi Bosne i Hercegovine, pošto su obe bile bri· vredno zaosžfale. Jer je ekonomski progres pod Austrijom zahvatio ne samo izvesne socijalne grupe, a polilički interes nije dozvoljavao da taj ekonomski progres ikada postane opšti. Agrarna reforma nije smela