Naša stvarnost

NA ČARDACIMA VINAVEROVIM 195

svojim »živim okvirima«, baš sve. Od zimskosporiske olimpijade do bergsonizma, od uzbudljivosti letenja avionom do Džozefa Ponrada, od Plutarha do Venecije {ali »konačne«) — jer on je u svemu siguran, a i kako ne bi kada je pre skoro dve decenije u samome Svemiru nabavio gromobran. Sva fa svoja neprocenjiva otkrovenja Vinaver je godinama iznosio kroz mnogobrojne novinske članke, kafkada i u nekom časopisu ili ih nam je saopštavao usmeno na raznim predavanjima i konferencijama. Zlatoust je on a i volšebno je zaista njegovo novVinarsko stilo, volššebnije od svake čarobne palice: dovoljno je da Vinaver samo malo njime zagrebe po našoj kulfurnoj stvarnosti, Do eVropskoj civilizaciji ili po kosmičkim maglinama i već bi iz tog čudotvomog sila pocureo članak, povrveo bi čitav mravinjak reči koje bi za ili čas sročile istinu, izatkale lepotu, dočarale onu skrivenu suštinu sivari i pojava koja bi, da nekom nesrećom nije bilo Vinavera, ostala za nas uvek nedokučiva. I to vinaverovsko pero (kao koplje nekog viteza bez straha i mane) poslalo je jedna od najdragocenijih relikvija maše književne čaršije, mada nikako ne jreba smehfnuti s ama da bi u ruci Staška Mandušića svako pero bilo ubojito.

Ali i ako nam je ovaj vrli žitelj naš iskrčio tolike staze i bogaze, iako je ukopao mnoge putokaze, iako nam je sivorio tolike uzore i obrasce — ipak se doba njegovo oglužilo, kao da nije bilo doraslo da ga shvati i pođe famo kuda je on upućivao. Još 1990 Vinaver je gorko osetio to naše »mrivo more&« u kome je on bio jedini talasić. Bad nisu uspeli njegovi proglasi hteo je makar i šibom da razdrma zadremale. Došla je tada njegova Pantologija. No i ruglo kojemu je izvrgao prošlost i tadašnjicu nije moglo da pokrene, a kamo li da ukloni onaj parlog koji je sputavao veliku vinaverovsku misiju. Borio se Vinaver, ali se nije umorio. I kao dokaz svoje krepkosti, kao kruna svih njegovih krčilačkih napora došla je Najnovija pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, došlo je »drugo, dopunjeno i zaslađeno izdanje«, a naročilo gorak predgovor ovom zaslađenom izdanju. U desetak redi sažeo je Vinaver sebe samoga, verovaino i nesvesno pogađajući da i nije možda potrebno potrošiti više reči, pa da se njima verno ocrta njegov pravi lik, inače ni nalik na obličje makakvog bpreteče ili utirača novih putanja.

Jetko i pomalo melanholično Vinaver cvili:

Prošlo je ravno 18 godina od prve pantologije. Za to vreme mnogo se što šta promenilo. Samo se naše književne prilike nisu promenile.

Naraštaj naših sinova kojima smo ostavili da se bore sa vatrogascima radi pobede književnih načela i umežničkog izraza, odbacio je tu obavezu, kao neizd:ižljivu za sebe i — udružio se sa vafrogascimal Mesto staroga feljtona došao je nov feljton, mesto stare didaktike — nova didaktika, a mesto stare plitkosti — nova plitkost.

Naša su deca protivu nas, kao i naši očevi!

Mi čekamo unukel