Naša stvarnost

142 LJUDI — DOGAĐAJI — EANJIGE

JEDAN MLADI PISAC O KOČIĆEVOJ KRAJINI

| U

Branko Ćopić: »Pod Grmečoma (pNaša knjiga« 1938)

Ćopić opisuje sredinu iz koje je nekada Petar Kočić izvadio snažne ipove bosanskog seljaštva, fipove, koji su cjeloviti i potpuni po svome živolfu, a tipični za ondašnju stvarnost. Ćopić, koji je iz toga kraja, na koga je RBočić dosta uticao, daje jedan sličan život, pun bijede, i to teške crne bijede, u kojoj žive seljaci bosanske Brajine. Ali }aj se život, kod Ćopića, u većini pripovijedaka odražava kao spoljni i činjenični materijal. Taj mažerijal je očevidan po samim činjenicama koje se iznose, ali je čovek ipak ostao izvan njihovog užicaja. Ti uslovi nisu dali jednu određenu fizionomiju čoveka. Čijlalac sve do 115 sžrane, do pripovijetke: »Srećan zemljak Todora Babićac, osjeća da ga guši ta nejasna magla bijede, a nema čovjeka koji bi srčano reagirao na sve to. Svi su fipovi blijedi, nejasni, na njih kao na neko staklo udaraju silovito i to oštro bijeda, zaostalost i smrt. Najtipičnija u fom smislu je pripovijetka »Veliki roždanik Mališe serdara«. Prosjak, Mališa serdar, koji proriče sudbinu sirotinjskoj djeci iz vašarskik kalendara i tako vara zaostale, neuke i siromašne seljake, najedanput, na osnovu fako neznatnih momenata, čita jedne noći veliki, realni, životni roždanik. Tu se jasno osjeća, da je u prvome djelu bila piščeva ježnja da iznese bijedu, praznovjerje, a u drugome potrebu za realnim saznanjem stvari. Mališa serdar je ipak malo živ, i po svome karakteru nemoćan je da oživi fe suproine činjenice. One leže tu, ali ostaju hladne jer ih čovjek ne konkretizuje svojim razložnim postupcima. I stoga je Ćopić, konstatujući stvari same za sebe a ne u vezi sa ljudima, pao u pesimizam, i ostao na idealizaciji mukotrpnosti, bijede, i nemogućeg izlaza — seljaci su većinom preživljeli starci, sirotani bez djece, imaju »bezbojni glas u kome nema ni fuge ni žalosti«. Pesimizam je urodio jednu grešku, a fa je, da ljudi nekim svojim posfupcima prelaze svaku granicu čovječnosti. Bijeda kod Ćopića uslovijava skoro nemoguće i psihološki poptuno neopravdane radnje ljudi. Tako kod pripovijetke, inače najslabije u ovoj zbirci, »Bod obješenikad: sin kraj obješenoga oca, cjenka se za konja sa svojim susjedom, tako hladno i poslovno, kao da se nije ništa dogodilo. A u pripovijetci se ne vidi nikakvo opravdanje za fakav postupak.

Ćopić je potekao i živio u Bosanskoj Brajini. On osjeća ta pusta i bijedna Prajiška sela, pa je razumljiva i pozitivna njegova težnja da iznosi realno živof. Na mnogim mjesflima vidi se jasno da osjeća sapatnju sa malim ljudima i da je iskreno zabrinut nad njihovom sudbinom. Iako Ćopić na mnogim mjestima, svoje zbirke, samo iznosi činjenice koje ne daju pravu sliku stvari, a ne slika socijalne odnose u kojima ljudi žive, {na pr. »Trku čini Popović Lazare«, i »Dvije rijeke«), iako se veći dio pripovijedaka svodi samo na lična opažanja piščeva, ipak je Ćopić danas u nekoliko svojih pripovijedaka dao