Naša stvarnost

JEDAN MLADI PISAC O POČIĆEVOJ BRAJINI 143

stvari od vrijednosti. Tako je pripovijetka »Pomoć iz opštine«, vrlo vealna i psihološki jasno obrađena i dovršena. Ona je kratka, kao i ostale, ali je potpuna i pravi cjelinu. U ciklus boljih stvari spada i »Smrtno ruvo Soje Čubrilove«ć, koju je Ćopić, izgleda, lično doživio. Tu je lik majke vilo plaslično i čovečanski iznešen. Tako isto i majčin odgovor. –

Proz cijelu zbirku vidi se, da Ćopić ne samo osjeća stvari, koje obrađuje, ne samo da iznosi realne činjenice nego ima i smisla za pisanje. On poznaje narodni jezik i znalački se služi njime. Mnoge pripovijetke, možda zbog poirebe da budu kratke, ispale su toplo prepričane pojave iz života, feljtonski vezane za neki momenat iz svagdašnjeg rada seljaka.

Ćopić nije na osnovu nekih mračnih poziva u čovečjoj prirodi, niti je na osnovu nekih nerealnih razloga objašnjavao postupke i rad ljudi. Ali on ipak nije zahvatio problem sredine i čovjeka, povezano uzajamnim odnosima, a io bi morao, jer to je jedini put da iznoseći specifičnosti svoje sredine sivori stvarne tipove, kao što je to nekada radio Petar Bočić. Ostane li Ćopić u svom razvitku na današnjoj liniji obrade živofa, pašće u jedan bespomoćni mažerijal mrtvih fakata, koja su sama po sebi žalosna i bijedna ali koja nisu dovoljna da daju realističku umjetnost — a pesimizam, koji se danas osjeća može da izvitoperi samu realnosti.

Avdo Humo

ĐR. DUŠAN NEDELJKOVIĆ: ANTI-BERGSON

PRILOG ERITICI SAVREMENOG INTUICIONIZMA 1 DRUŠTVENOG MISTICIZMA

(Skoplje, Izdavačka knjižarnica Slavija, 1939)

Već davno je Bergsonova filozofija zapljusnula i u ove naše strane. Bergson je dosta prevođen, dosta se pisalo i predavalo o njemu, ali — fo mora odmah da se naglasi — bergsonizam je kod nas našao svoje barjakfare u izrazitim pobornicima nazadnjaštva, među kojima prednjače Vladimir Vujić i Sfanislav Vinaver. Dok je Vujić kao mislilac hteo da od brašna bergsonizma umesi svoj medeni filozofski kolačić ukrašen ogledalcima i svefačkim sličicama, dotle je veseli Vinaver neštedimice rasipao oko sebe svoje egzaltirane impresije o Bergsonu i bergsonizmu, puštao ih je razdragano kao šarene rakete, koje su svima i svakome trebale da skrenu pažnju na šengajstovsku telalnicu ovog našeg vrapca podunavca koji je dugo boravio na Vitavi radeći plodonosno na polzu rodu svojemu. Setimo li se još profesorskih i profesionalnih prepričavanja feorija ovog Vverovaino najznačajnijeg živog metšafizičara i njihovih strašljivih zamerki, i ako još pomenemo da se fu i tamo, uzgredno pa zato i nedovoljno, odricalo da se padne na kolena pred ovim filozoiskim papom, koji je za svoje vernike nepogrešan kao i svaki papa — onda je ova knjiga g. dr.