Naša stvarnost

148 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

Najveći krivci sa ovako ješko stanje, po mišljenju Amerikanaca, jesu Francuzi. Ti ljudi, koji su večito nešto peiljali sa filmom i nikako nisu mogli da stvore svoju industriju, naglo su se promenili. Ostali su i dalje bez velike indusirije — njihovo najveće preduzeće bankrotiralo je u toku 1938 godine — ali su počeli da prave filmove, najpre u manjim količinama, zalim u većim, i danas drže evropsko tržište a izvoze pomalo i za američki konžjineni.

Njihovi „magnati” sede u Cafć de Paris, regrutovani su iz redova raznih emigracija, rade sa kratkoročnim kreditima, često nemaju da plate konsomaciju, ali prave filmove koje američka štampa prima „kao dobra lekcija našim produceniima” (New York Times za Camet de bal od Duvivier-a).

Francuski film zaista pobeđuje. U toku 1938 njegova proizvodnja bila je ne samo raznovrsna, prosečno injeresaninija od amerikanske, već i dovoljno brojna da zaposedne osvojene pozicije. Ovaj uspeh više je dokaz slabog kvaliteta svetske filmske proizvodnje, nego dokaz dobrog kvaliteta francuskog filma. Francuzi su još uvek daleko od dobrog filma. Francuski film je realističniji, svežiji, prirodniji, ali samo u poređenju sa konvencionalnim, stereolipnim, vešlačkim „amerikanskim filmom.« Još uvek, na primer, kod Francuza nije iščezla njihova stara mana: slikarska koncepcija filma (La kermesse heroigue — Jacques Feyder), Sledbenici Abel Gance-a nisu još iščezli, a pojavom fona pojavila se u francuskoj proizvodnji grupa ljudi sa još gorom koncepcijom: pozorišnom. Ljudi kao što su M. Pagnol, S. Guitry i drugi, gledaju u filmu samo sreistvo za umnožavanje pozorišta i milijona. Najzad ireća i najveća mana irancuskog filma jeste nedosfafak smelosti. Francuzi, koji su u razvitku filma možda najviše novofarili, između ostalog i pronašli su ga, dolaskom tona postali su dobri đaci i odlične zanašlije. I sve one dobre strane današnjeg francuskog filma, o kojima smo malopre govorili, dolaze više pod uticajem francuske dobre književnostiš i veće kulture, a mnogo manje od nekog naprežka samog filma. Činjenica je, da su još uvek, pa i u foku 1938, američki režiseri smeliji i originalniji u formi od francuskih. Objašnjenje, i donakle opravdanje, moglo bi se naći u različnom načinu finansiranja ova dva filma. Francuzi rade sa kratkoročnim kreditima koji mnogo teže podnose rizik od dugoročno investliranih kapitala američke filmske industrije.

Francuski film je pobedio na trgovačkom polju, ali od te pobede film nije video mnogo koristi. Dva-ftri dobra filma, potrebna u borbi za tržište, to je sve što su filmski gledaoci dobili. Nije teško predvideti, pošto je borba završena, da sada nećemo dobiti ni to. Francuzi, sasvim prirodno, žele da iskoriste, a ne da maze, osvojeno tržište. Prema fome: — napred sa silnom robom!i

8 Ne treba zaboraviti da u Americi na jednog John Dos Passosa ili John O'Hara dolaze hiljade književnika vrste Hergesheimer ili Booih Tarkingtoni