Naša stvarnost

158 LJUDI — DOGAĐAJI — ENJIGE

hroničar strasti jedne sredine... biti u toj sredini a istovremeno van nje za ono što je u njoj tipično (kao smešno, nisko ili beskičmeno) to je osobina velikih duhova koji — krčeći put istini — kroz svoje vreme prevazilaze njegove okvire i zakoračuju u istoriju. Nušić je jedan od tih duhova”, Radovana Zogovića: „U svojim najboljim djelima B. Nušić je bio nastavljač najboljih tradicija srpskog realizma, realizma što se rodio u vatri polilžičke i kulturne borbe S. Markovića. Taj realizam učinio je da Nušić poslije rata bude mlađi i živoiniji od mnogih književnih mladunaca, barbarogenija, banditfa- 1 "zvezdanih kopljanika. Taj realizam uvodio ga je u društvene odnose, , koje je razotkrivao svijetlošću svoga smijeha, šibao kamdžijom svoje satire”. Fragmenat A. Vuča govori o Nušiću koji je prodao izdavaču svoja napisana i nenapisana djela i ostao bez vlasti nad prvim činom svoje „Vlasti”.

Nekoliko stopa pred svojim grobom Nušić je izrekao ovaj testamenat: „EBınjiževnici i umetnici, krčeći puta svojim izražajima, upućeni su da budu saradnici onih pokrefa, koji se bore za široka prava naroda i ga prostranu slobodu bez koje bi ta prava bila iluzorna”.

I reći nad grobom foga čovjeka, oko čijeg su se pogreba odigravale scene slične onima oko smrine postelje Lava Tolstoja, reći da njegove posljednje riječi, da njegov posljednji dah pripada narodu i slobodi — fo ne znači sivaratfi od njegove ličnosti lik ljevičarske ideologije, ali fo znači reći istinu, i reći je baš onima, koji su htjeli da bace zemlju na njegov kovčeg i na njegov festamenat!

Ali, Nušićeve posljednje riječi ne mogu biti prizma iz koje se posmažfra njegovo književno djelo. Umjetnička težina jednog književnog djela određuje se stepenom umjetničkog odražavanja stvarnosti, dubinom pronicanja i shvatanja stvarnosti, značaj i socijalni smisao književnog djela određuje se ne piščevom klasnom pripadnošću, ne namjerama i izjavama pisca, ne čak ni simpatijama pisca, nego dubokom i svesiranom analizom objektivnog položaja stanja u državi, objektivnog odnosa snaga unufar društva, analizom objektivnog odnos& književnog djela, štampane riječi, prema anžjagonisličkim društvenim snagama. Nušićev stav, njegove riječi iz posljednjih godina živofa, kada su već jednom upale u žarište društvene borbe, djelovale su protiv ljudi kojima je, možda, Nušić ranije pripadao, djelovale su u korist naroda težinom živoinog iskusiva, težinom književnog autoriteta svog autora. Ali, te riječi ne mogu iskupiti Nušićevo književno djelo, ako se ono samo ne može iskupitil

„Narodni poslanik”, „Protekcija”, „Svet”, „Pokojnik”, „Vlast”, neke realistične stranice iz „Devestopelnaeste” — fo su realistički umjetnički odrazi jedne stvarnosti, koja je postala smiješna, trivialna, anarhična — a razožkriti trivialnost i anarhičnost jedne sredine, to znači: poreći je kao razumnu, to znači poreći joj pravo na opstanak, oškriti smiješno u jednoj stvarnosti, smiješno koje je postalo bit te stvarnosti, ismijati fu stvarnost — to znači poreći joj pravo na razumnosli, na postojanje. Reći da je Nušić na najboljim stranicama svojih knjiga razoikrio i ismijao jednu nerazumnu stvarnosti, i. j. reći ono što