Naša stvarnost

NUŠIĆ I MI 159

je u raznim oblicima rečeno u našem časopisu, to ne znači praviti od Nušića niži lik ljevičarske ideologije, niti ideal lijeve knjige! Zar reći za Balzaka da je dao divne odraze francuskog društva svojega doba, da je rekao divne istine o feudalnom i narednom društvu, zar reći za Tolstoja da je bio ogledalo ruske stvarnosti, da je osjetio i naslikao razvojne snage društva, da je rekao istinu, zar reći da te istine

pomažu upoznati, dakle i mijenjati, svijet — zar sve to znači stvarati od Balzaka i Tolstoja ideal lijeve knjige, ili likove ljevičarske ideologije? Mi smo svjesni stepena razlike između Gogoljevog, Balzakovog ili Tolstojevog realizma i realizma B. Nušića. Ali, mi Nušića ne izdvajamo iz naroda i književnosti u kojoj je ponikao, iz stvarnosti i nasleđa iz koje, i na kojem, moraju da grade i prerađuju kulturni radnici novih društvenih snaga.

Mi nismo od Nušića stvarali ni lik ljevičarske ideologije, ni ideal lijeve knjigel Mi smo tvrdili da je Nušić, uglavnom mimo svoje ideologije, svojim umjetničkim instfinktom, svojim neposrednim odnosom sa stvarnošću, svojim speciličnim prakličnim odnosom umjetnika prema stvarnosti, osjetio neke }ipične osobine stvarnosti i rekao ih hrabro i realistički. Mi nismo od Nušića stvarali ideal lijeve knjige, ali smo tvrdili i tvrdimo da njegovo književno djelo pripada, kao kulturno nasljeđe, mladim društvenim snagama i mladoj narodnoj kulturi, koja se može sivoriti samo kroz solidno poznavanje i preradu kulturnog nasljeđa.

Sve kada bi Nušić svojim kasnijim riječima i postupcima, ili čak i književnim djelima, demanžiovao svoja ranija realistička književna djela, demantovao ih i kompromitovao, mi bismo fa djela uzeli u zaštitu od samog Nušića — Bjelinski je morao braniti Gogoljeve »Mritve duše« i »Revizora« od samog pobješnjelog Gogolja! I kada je naš časopis pisao o Ivu Andriću, naša pogreška nije bila u tome što nismo dovoljno oširo porekli današnjeg Andrića, Andrića saradnika »XX veka«, nego što smo zbog današnjeg Andrića porekli i njegovo ranije književno djelo, u kojemu ima mnogo vrijednosti, mnogo istine koja se već okrenula protiv Andrića, ili protiv koje se okrenuo Ivo Andrić. Neka bi, dakle, Nušić išao uporedo sa Andrićem, kao što nije išao, mi bismo prema njemu morali zauzežfi približno isto onakav stav, kao što smo ga bili zauzeli. Međutim, Nušić ni po čemu nije drug Jovanu Dučiću ili Velmaru Jankoviću, jalovom književniku i frudnom namješteniku. A da oni nisu bili drugovi, najbolje će nam posvjedočiž}i sam Nušić i sam Velmar Janković. Nušić je bio saradnik našeg časopisa, Velmar je bio njegov najžešći protivnik. Nušić je bio osnivač i preisjednik Udruženja naučnika, umjetnika i pisaca, Velmar je bio niegov žajni i javni protivnik. »Bilten J. A. E« pisao je o Nušiću ovo: »I da bi na kraju pisac potpuno osvojio publiku, onu široku publiku sa ulice, koja će da priča na sve sfrane o vanrednom #halentu koji je položio na operacioni sto čitav sastav naše građanske klase i izvršio sekciju nad njome, i ostavio je sa ofvorenim ranama da zaudara na sve strane, — izložio je ruglu državne vlasi,