Naša stvarnost

98 A. VIDAROVIĆ

G. Tnd i g. Čerčil, koji posmatraju politiku Engleske iz ugla imperijalne politike, ne vide glavnog protivnika, kao g. Čemberlen, u Rusiji, nego u Nemačkoj. 1I obojica zato, u osnovi, zastupaju istu tezu koju bi zastupao i Ostin Čemberlen da je i danas živ: vaspostavljenje kolektivne bezbednosti, ali ne kroz Društvo naroda, koje je nemoguće efektivno obnoviti, nego kroz sistem saveza i sporazuma čiji bi evropski stožer bila Francuska. U taj sklop ušle bi sve zemlje koje su protivu daljeg teritorijalnog širenja Nemačke.

Pitanje je sada, kolika je podrška koju engleski narod kao celina daje ovim dvema suprotnim koncepcijama, sitievoj Bg. Čemberlena, i imperijalnoj Čerčil-Idnovoj. Kao jedina mero• davna naznaka postoji kretanje glasova na naknadnim izborima za poslednja tri meseca, t. ]. od vremena kada su se odigrale velike perturbacije u Evropi. Iz tih rezultata izlazi da je broj glasača, koji podržava, današnju zvaničnu politiku opao u poređenju sa opštim izborima, 1985 godine, i to, pod pretpostavkom da, je ono proporcionalno i u ostalim srezovima, u dovoljnoj meri da pristalice g. Čemberlena, ostanu u manjini, To, međutim, ipak ne znači da bi na izborima koji bi se sutra raspisali g. Čemberlen ostao u manjini, jer valja imati na umu da su protivnici g. Čemberlena podeljeni u tri tabora, laburistički, liberalni i konservativni disidentski, dok je grupa iza g. Čemberlena kompaktna. A kompaktnost odlučujući jer faktor po današnjem engleskom izbornom sistemu gde pobeđuje kandidat Ba relativnom većinom u grezu.

Pitanje eventualne promene kursa engleske spoljne politike valjalo bi zato postaviti drugačije. Je li disidentska grupa g. Čerčila, pojačana nezadovoljnicima koji su joj prišli, dovoljno jaka da sebi osigura, odlučujući broj mandata u idućem parlamentu? Na ovo se, međutim, odmah mora odgovoriti skeptično. G. Čerčil nesumnjivo da je sjajan govornik, mar-· kantna figura, i da uživa veliki lični prestiž. Ali g. Čeričil ije tip čoveka u koga bi masa engleskog naroda mogla da poveruje kao u solidnog vođu. S jedne strane, g. Čerčil je i suviše logičan za jedan narod koji se više pouzdaje u instinkte. S druge strane, g. Čerčil je impulsivan. Ima, dakle, dve ogobine koje mogu izvesti englesku politiku van vidika na koje je engleski narod kao masa naučio. I g. Čerčilu je zato suđeno da ostane i dalje so i začin engleske politike, i da nikada ne