Naša stvarnost

69 PLAOVIĆ I ĐOBOVIĆ

PROFESOR: {uzima pod ruku Stašu i povede ga malo ustranu) Meni odavno izgleda da je posredi jedan tipičan slučaj paranoje.

TAST: (pojavio se na vratima još dok je trajala opšta uznemirenosi, zastao na pragu i sa čudjenjem sluša sve ono šio se govori) Zaboga, što se uzbuđujetfe toliko? Pa zar vi ne znate s kim imate posla? (Doktoru) Opet ž}il Pa dokle tako? Ima li tome kraja?

DORBTOR: Da. Treba učiniti kraj. Sve ovo ne vodi ničemu. Vi ste u pravu, faste, i.. izvinite, gospodo, što sam vas malo namučio svojim eksceniričnim shvajfanjima. Uviđam i sam da sam pofpuno deplasiran u društvu {ode).

PROFESOR: Ja sam ovoga trenutka rekao gospodinu Staši, a mogao bih to da ponovim i pred svima: verujem da to ne freba nikoga da iznenađuje ili ljuji.. Najzad,.. ja sam prijatelj ove kuće, moja je dužnost da fako nešto ne krijem... Naš mladi doktor, inače meni drag čovek, nije sasvim u redu. Ima fu, znaje, izvesna prilično potencirana, permanentna Živčana razdražljivost, o kojoj bi trebalo povesti računa, evenftualno konzullovati lekare specijaliste. Nećete pogrešiži ako fako učinite. (Doktorovoj ženi) Gospođo, niste me, verujem, pogrešno shvatili. To sam rekao iz osećanja najdubljeg prijateljstva.

DOBTOROVA ŽENA: (rezignirano) Hvala, gospodine profesore.

TAST: Dragi moji gosti, to je jedan mali incident, kome ne vredi poklanjati pažnju. Budite mi dobro, kao da se ništa nije ni desilo. Hoćemo li jedan mali poker?

BIVŠI MINISTAR: Ta ti valjal Baš mi nešto svrbe dlanovi.

STAŠA: Levi ili desni, ministre?

BIVŠI MINISTAR: Pa, da vidiš, čas jedan, čas drugi.

NEUDATA SESTRA: Ja danas dobijam. Ja sam »gagnante«. Sanjala sam noćas lađu. Imam da dobijem. Uvek dobijam kad sanjam lađu.

PROFESOROVA ŽENA: (pošla već vratima, sa ostalima) Hajde, prekinite tu pričul Hajdmo u salonli...

MINISTROVA ŽENA: [Tašti) Gospođo, budite dobri malo eamu-deCologne-a, tako me je šokiralo sve to što se desilo!

STAŠA: O, draga gospođo, oprostite! Izvolite!

(Polako, u veselom razgovoru, svi su prešli u salon).

R. Plaović i M. Đoković