Naša stvarnost

RASTANAR. NA MOSTU 6i

pomenuste Frojda, u čije admiratore ja ne spadam. Doduše, cela stvar nije fako prosta, da biste nas mogli ubediti u svoju tezu rečitošću, koja je više rezultat neke meni nepoznate živčane — verovatno trenutne — nesređenosti... Trebalo bi daleko više mira i hladnog rasuđivanja da bismo bili načisto, najzad, ko je u pravu.

STAŠA: Tako je. U ime svih časnih dama ja najenergičnije odbijam sve ono što je moj drug malopre tako žučno nabacio na njih.

DOETOR: Možda si ti zbilja najpozvaniji da govoriš u njihovo ime.

STAŠA. Zašto ne bih bio? Šta hoćeš time da kažešt

DOFE.TOR: Bazujem samo svoju misao do kraja.

STAŠA: Ja to ne razumem. Ali znam, i na fo se mogu čak ı za kleti, da su žene oduvek bile najbolje sudije. Ja iz ličnog iskustva znam da su sve moje grehove najpravilnije ocenjivale žene.

BIVŠI MINISTAR: A, moj doktore, ti ga prećeral Zabijaju žene nos famo gde im nije mesto, ipak, sve je to mnogo nevinije nego što ti govoriš. Ma, izgleda mi da si fi mnogo čitao neke antiženske filozofije. DOETOR: Ovde uopšte nije reč o fome šta ja mislim o ženama, niti je to, najzad, važno, nego se poveo razgovor O jednom konkretnom pitanju, koje je gospodin profesor nazvao društveno-moralnim problemom, i o kome, eto, vi svi zastupate jedno mišljenje, a ja drugo.

STAŠA.: Pa sigurno da smo mi u pravu. Ne možeš ti jedan biti pametniji...

DOETOR: Dragi Staša, meni bi bila dovoljna i samo fvoja pamet, pa da se pokolebam, a kamoli...

TAŠTA: No, to prelazi sve granice. Tako se ne razgovara sa gostom koji ti je, uz to, još i drug iz detinjstva.

DOETOROVA ŽENA: Sad se ja čudim kako ti govoriš i to sa više prava.

DOEBTOHR: (nerviran) Stvari i jesu za čuđenje. Toliko ste zairpani lažima da niste u stanju da ofvoreno priznaje ni prirodnu neposrednosi najosnovnijih ljudskih nagona. Vi svesno stvarate čitav niz zabluda i društvenih predrasuda, da biste iza njih nesmetano, kao iza paravana, mogli da činite šta hoćete, a da ipak izgledate čisti. Vi ne smeže seba prirodno i iskreno da pogledate ni u ogledalu. Vi se iu snu plašite svoga pravog ja. Vi gotovo i ne postojite. A pred vama ie jedan čovek koji je imao hrabrost da pođe neposredno za svojim nagonom, i sad hoćete da ga zatrpate, živa da ga zatrpate... Zašto? Jer je osnova na kojoj postojite obmana... Sve je to samo gola neistina... i vaše reči su neistina, vi niti mislite tako, niti osećate tako, vi prosto naprosto — lažete. ,

GLASOVI: {opšta uznemirenost i profest) — Skandall... Užasnol... Pako vi dopuštate ovo, gospođo, u svojoj kući"... Eo bi se nadao... Ovo uopšte nema nikakva smisla ni slušati... Ja ne dopuštam u mome prisustvu... To je uvreda... Sramotfal {U fome komešanju sudeluju svi prisuini, a celi žagor nadvisuje Stašin glas:) — Treba da se stidiš svoje doktorske diplomel Ti si ili lud ili pokvaren.