Naša stvarnost

ARAGON

Aragon nije više samo nada savremene francuske književnosti, već upravo oličava ono što je u njoj poletno i krepko, ono što njene nove fekovine povezuje sa njenim najvećim i najznačajnijim tradicijama. Aragon je njen današnji zamah, oličenje zdravog dela njene današnjice, i ni malo dvosmislen nagovešlaj njene velike sužjrašnjice. Ali u savremenoj francuskoj književnosti nije sve zamah i krepkost, nije sve ni savremeno, a još manje počelak velike budućnosti. U njoj ima dosta agoničnih frzaja, dosta skapavanja. Snažna književnost nekada bujnog i slobodarskog trećeg sfaleža ima sa njim zajedničku sudbinu. I fa književnost — kako slikovito kaže Ilja Erenburg: ne boluje od boginja, već od skleroze. No ta skleroza ne zahvata i pravu modernu francusku književnost, onu koja se rodila pod okriljem radne Francuske, koja je izraz prave narodne Francuske. Zato od nje ne boluje ni današnji Aragon, koji je čitavo svoje delo vezao za budućnost narodne Francuske, a koja sa, pošto nije nikakav utopistički mit, izgrađuje u današnjici.

Možda izgleda bizarno i neshailjivo da je nekadanji nadrealista Aragon, jedan od glavnih nosilaca savremene francuske književnosti isto onako kao što su fo nekada bili Balzak i Igo, Zola, Barbis i Romen Rolan, koji je to još uvek. Namero ili nenamerno Aragon se često izjednačuje sa nadrealizmom. Aragonov razvoj, makar i bojažljivo, proglašava se razvojem nadrealizma. Danas je više neodrživa zabluda da je nadrealizam sadržinski najprodubljeniji deo raspada građanske književnosti, šta više čitave dekadenine misli, a zalio što je tobož tako, onda je nadrealizam navodno ona prekretnička dijalektička etapa koja ie istovremeno poslednja faza raspada i prva faza bujanja. Ovu zabludu je porodio sam nadrealizam, iskonstruisao ju je u svojoj narcističkoj revnosti, pokušao je da je proturi kao dragoceno „dijalektičko” saznanje. Činjenice su, međufim, po onoj divnoj poslovici, na nesreću nadrealilizma, i ovoga puta fvrdoglave. One neumitino, a za nadrealizam i surovo, govore da nadrealizam nije nikakva dijalektička prekretnica, nikakva produbljena sadržajnosi, već puno zakoračenje u barbariju, dakle s one strane svake poezije i svake misaonosti. Pol Valeri i Bergson svakoko su, baš kao izraz survavanja jednog svefa, bar pod fmurnim podnebljima kulture, dok je nadrealizam kao jedan generalni stav {,poeiski”, „misaoni”, „borbeni”, „živojni” ili makar koji drugi) samo dokumenat o tofalnoj podivljalosti, o protivljudskom siremljenju u društvenu i kulturnu barbariju. I nadrealizam ne spasava čak ni fo što danas vidimo jednu od njega daleko dublju i organizovaniju barbariju, kojoj se on nezadrživo pridružio...