Naša stvarnost

ARAGON 65

Ali i nadrealizam ima svoje oportuniste, spremne na pogađanje i nedogledno cenkanje. Ako nadrealizam baš i nije fa „prekretnička faza” — razvijaju svoju rabulistiku }i oportunisti — onda je bar bio put kroz koji su mnogi dekadenžti najlakše doprli do prave borbenosti i prave kulture. Verni uobičajenoj oportunističkoj faktici daj šta daš, uporno se frude ovi pravozastupnici nadrealizma da za njega izmoljakaju makar i najsićušniju blagonaklonosi. No činjenice su opet fvrdoglavije od njihl Nadrealizam je zaista bio put, ali put u konačnu podivljalost. Ako mnogi od nas nekadanjih nadrealista ipak nismo famo stigli, to nije zato što nas je nadrealizam spasao, već jedino zato, što smo na razne, ali u osnovi isle načine, pobegli iz nadrealističke jazbine.

Ostavimo, međufim, na stranu lična spasenja, ostavimo fužnu i sramnu sudbinu nadrealizma i vratimo se na Aragona, koji najrečitije razgolićuje sve ova zablude, a {ime satire sve prošle, današnje i buduće nadrealističke podvale.

Sveiski rat je poljuljao čitavo jedno društvo i njegovu kulfuru. Zbunjeni infeligent, obeshrabren i skeptičan još pre rata, izgubio je poslednje ostatke svoje vere u kulturu. Takav jedan ćtat d'ćsprit zalepršao je na bodljikavim žicama zajedno sa krpama poderanih koporana. To duboko nepoverenje, trajno i svesfrano, sve više se prevaralo u prezir, u podsmeh prema svim vrednostima, ranije fako moćnim i cenjenim. U tom istom ćtiait dćsprif-u razvija se nova etapa rastočavanja građanske umetnosti, koje je inače postalo očigledno još u prvim godinma imperijalizma. Neki čudni pesnici i neka čudna poezija počeli su da bujaju na razvalinama nekadanjih filozoiskih i esteiskih stavova, na olupinama jednog apstraktnog humanizma, u čije su se ime sada u rafu nagomilali milioni mrtvaca. Ovi pesnici kao da nisu tugovali nad ovom pustoši. Primili su je kao činjenicu, čak sa nekim svirepim zadovoljstvom, skoro sa oduševljenjem što je sve srušeno. Zaprepašćujuća je bila njihova revnost u upotpunjavanju i dokončavanju fog sloma. Njima je to ličilo na pobunu, na toliko očekivano i sanjano oslobođenje od jadnog glomaznog sistema laži, i to često od onih istih starih laži. Najzad, njima više nije bilo stalo do istine, jer u istinu uopšte nisu verovali. RFBadkada su i svesno priznavali da su „viftezi zablude”, a biti mistifikator za druge, pa i za samoga sebe, postala je njihova draž i strast u čije su neodoljivosti nepokolebivo verovali.

Aragon započinje svoju poeziju kao jedan od najistaknutijih „vifeza zabluda”, započinje kao ortodoksni negator, kao prozelit, spreman na sve svireposti ali i na sve nemogućnosti koje iziskuje svako prozelilstvo. On je takav u odanosti dadaisiičkom načelu totalne beznačelnosji, fakav je u vrilozima estetizma, fobožnjeg mufomaiskog stvaralaštva u doba prvobitnog nadrealizma, takav je u izgradnji nadrealističke metfafizike i „dijalektike”, fakav je i u groznici nadrealističkog levičarskog frazerstva, u naivnim i grožeskinim naporima da se