Naša stvarnost

80 RADOVAN ZOGOVIĆ

I sašto dođe? — Pokošene su, livade i otava, sporije raste no tuga, ho tuga w namd...

PUSTA STADA Mojoj majci

Ti znaš taj bol što kose djevojačke pokost:

ti si sretala, puste konje kada se s pula vraćaju, praznog sedla, zavitlanih, bijelih zengija.

Reči šta ćeš ma reći

kad pusti konji, prazih, sedala

dotopću pred dom i vriskom žale gospodara

a dom je pust i vrata niko ne otvara?

Ti naš taj bol što lice djevojačko nagrdi:

ti si sretala, puste volove sa oranja

kad ralo dovuku slomljeno i tužno muču pred, domom. Reci šta ćeš mi reći

kad se volovi pusti vrale sa oranja,

i tužno Tyuču, — žale gospodara

a dom je pust i vrata niko ne otvara?

Ti znaš taj bob otrovan ko osvetničke strijele: ti si sretala pusto stado razbijeno

kada se tužno vraća kući ko na, klanicu.

Reci šta ćeš mi reći

kad pusto stado dođe pred vralinicu

i bleji tužno — žali gospodara

a dom je pust i vrata niko he otvara?

Pred španske domove dolaze Dusti kohjici,

topoćw, w, ponoć vrište — žale gosbodarYq,

a domovi su, pusti i vrata wiko ne otvarq.

Koplju konjici zemlju, isblakali su oči — oči su bijele i slijepi kreću, vw, planine: od, jele do jele,

prazna su sedla, njišu se zengije bijele...