Naša stvarnost

POVRATAK U LJEČILIŠTE

Milovanw Kako u ovim, malim bijelim, sobama, tuga dođe iznenada — ko što odlete laste. I zašto dođe? — Pokošene su livade i otava sporije Taste no tuga, no tuga W nama.

Žute su livade, žute: ko mutna odd, ko mutna voda kojojo ne znaš dubine, ko mutna, voda, bez broda,

— Multna je voda u bunaru moje lubine, i vi ste mi čudno daleko, zžebem, daleko.

Vi ste mi jutros daleko, čudno daleko: tuga nenadno stiže ko putnik pokisli vw hany ko putnik dođe — i ja sam sam.

— Što sam sam, putniče... što sam sam?

Kad ja dođem na prozor ja znam kosači neće doći na livade zelene. Ja neću, čuti čekiće i bruseve

kad laju,

ko psi vw šumi kad gone jelene.

Neće livadom hoteći otkosi zeleni,

neće proći sokakom djevojke s mlijekom —

s mlijekom vw vedrima na glavi.

Ja neću vidjeti da bljeskaju kose bo travi,

đa bljeskaju kose ko ribe nad mlakom rijekom.

Kako u ovim, malim bijelim, sobama tuga dođe iznenada — ko što odlete laste.