Naša stvarnost

MEDELJA

Neko u susedstvu prži kafu i njen miris se širi suncem obasjanim, prljavim i bezobličnim dvorištima koja oživljuju. Počinje dan. Još samo poneka zakasnela mlekadžiska kola protandrću Uskom ulicom, ispod našeg prozora, podižući oblake prašine koja se slaže na niske, na mnogim mestima upale krovove kuća. Prozori i vrata svih stanova su širom otvoreni. Prašina sa ulice ulazi i u sobe, slaže se na oskudne, dotrajale stvari, od nje posivi litografisano »Bodensko jezero« na zidu, doneseno ko zna otkuda i obešeno ko zna kad. Posivi i davno požutela, od muva ispljuvana fotografija oca koja se zajedno s nama seli, iz stana u stan, već godinama. A uska pruga sunčeve svetlosti koja se koso pruža sa prozora na pod uskovitla se, i gledajući u taj zlatni kovitlac zavrti se glava. »Bodensko jezero« na suprotnom zidu zatalasa, se i zamuti. Muva, uhvaćena u paukovu mrežu, razapetu gore u jednom uglu tavanice, zazuji jače. Oči se opet sklapaju...

Miris pržene kafe se uvlači u svest, sve je oštriji i sve ga je više i više. Misli su oživele i natopile se tim mirisom, i narasle. Stoje velike misli i otpočinju svoj veliki, neumorni, svakodnevni rad. U susednom dvorištu, gde stanuje Paja, zakrčao je gramofon, zakrčao i utihnuo, a onda je odjednom zazvučala poznata kreštava arija, užurbano i neujednačeno, kao da se stari sipljivi gramofon guši. Zarđala, dotrajala membrana treperi, upinjući sve svoje snage.

I kao uvek, sa mesta gde je ploča, razbijena, igla zastaje, vraća se, nikako da preskoči pukotinu na ploči:

— O solhe mhio...

— O solhe mhio...

— O solhe mhio...

I kao uvek, Talijan, poslastičarski radnik, koji stanuje u dvorištu kraj šupe u kojoj žive testeraši, izlazi na prag svog sobička i peva, istim, gramofonskim glasom:

— O porkho dhio...