Naša stvarnost

86 ILIJA EKATIĆ

— Znaš, Nat Pinkerton uvek pobedi. Taman pomisliš gotovo, umreće, a, on se spase. Videčeš, on će i u kineskom kvartu da pobedi. Ima jedna nova sveska, »Zločin u kineskom kvratu«. Gdegod ide Nat Pinkerton, on ostavlja „za sobom kredu. Kad hoće da ga ubiju, njegovi pomoćnici idu za kredom i spasu ga u poslednjem momentu. Jedanput je jako žurio pa nije stigao da ponese dosta krede...

Ona je ustala.

— Hajde, budi dobar pa mi donesi čašu hladne vode. Pusti da malo teče, da bude hladnija. A posle napuni i korito hladnom vodom, eno sa onim loncem, treba da ispiram.

Tišina je. Testeraši su izneli ponjave napolju, pred šupu, i spavaju. Život u dvorištu se stišao. Talijan polazi na rad. Mica plete čarapu, u krilu joj spava mačka. Majka razapinje konopac, s kraja na kraj »donjeg dvorišta«, i polako prostire veš. Na ulici škripe neke taljige, kao da se ne miču, kao da, se nikada neće maknuti s mesta. To seljaci našom ulicom već nekoliko dana provoze kamen. Stojim dugo neodlučno u suncu a onda polako izlazim na ulicu. Osvrćem se. Veš je prostrti beli se i šareni nepomično iznad dvorišta. Vidim majku kako iznosi napolje sto. U ruci joj je četka za ribanje. Na stolu napukla, prljava čaša sa kamenom sodom.

Pod bosim nogama osećam meku, bujnu travu...

Utulila je lampu. »Bodensko jezero« je u mraku. Na drugom zidu se očeva fotografija jedva nazire. »Pod je oriban. Žuti se i vlažno odiše, a od toga je u duši mirmmo i vedro. Kroz mali, širom otvoreni prozor ulazi noć, sveža, tamna i velika. Ovako velika, sveža i tamna, bila je noć i onda, 1916, kad mi je majka gledajući me u oči, rekla:

— Više nemaš oca.

Mnogo kasnije sam se setio tih reči.

Ona sedi kod lampe i šije. Nepomična je, pogrbljena, samo joj se ruke miču. Brzo i otsečno provlači iglu i gleda dole, u rad. Oči kao da su joj zatvorene, kao da spava. I meni se oči sklapaju, čkiljava svetlost petrolejke podrhtava a od toga senke na zidovima igraju, rastu i smanjuju se.

Sa ulice dopiru prigušeni, čas jači, čas slabiji zvuci harmonike .