Naša stvarnost

NEDELJA 85

veliki lonac u kome se greje voda za veš. Voda već ključa. Gomila drva koju sam juče sakupio kod »Pionira« skoro je sasvim nestala. Sa »gornjeg: dvorišta«, tamo gde je stan gazdarice, dopire zvek tanjira. Tamo već ručaju.

— Majko, evo kupina. Probaj...

Ona se najzad ispravlja i briše mokre sapunjave ruke o krajeve haljine. |

— Gde si tako dugo! Treba da mi doneseš vode. Ruke mi otpadoše vukući vodu. A i na jelo treba paziti...

Lice joj je crveno i izobličeno od umora. Oči u tom licu su još više plave i kao da ne pripadaju tom licu. Dugo. zbunjeno gledam u njih a onda opažam da su te oči u stvari crvene, crvene od krvi i napora.

— Daj da probam. Trči odmah da kupiš hleb, dok ga nije nestalo kod pekara. Sav si se izgrebao po trnju, treba da ispereš krv sa noge. I nemoj to tako da češeš. Hajde, trči po hleb!

Hleba kod našeg pekara već nema. Trčim kod drugog. Zatvorio je. Kroz prozor vidim kako ribaju tezgu, koja se žuti, široka i prazna. Tek kod trećeg pekara, dobijem pola hleba, već stvrdlog.

Ona, čamovom daščicom prenosi veš iz korita, u kipući lonac nasred dvorišta. Ruke su joj crvene od vrele vode. Bosa je. Duž njenih mokrih nogu račvaju se jako otečene, velike, plave vene, sa tamno plavim, tvrdim čvorištima.

— Hajde sada da ručamo — kaže mi ona — potstičući vatru.

— Sigurno si izgladneo.

Ona, jede brzo, kao i ja, i stalno gleda kroz otvorena, vrata napolje, na lonac u kome se kuva veš. Već dugo nismo ručali zajedno. Dosipa mi u tanjir, tanjir mi je skoro stalno pun.

— Majko, kako je dobro kad ti ne radiš! Kad ja budem veliki biću šumski inžinjer. Živećemo u jednoj velikoj šumi i ti nikad nećeš morati da ideš u varoš.

Ona mi opet dosipa u tanjir, i ćuti. Oči su joj zamagljene. To je od pare što bije iz tanjira. |

— Znaš, ima još kupina na onom mestu. Ići ćemo opet preksutra, kad sve budu zrele. A ti baš ne voliš kupine, a rekla si mi da ih voliš!

— Volim ih ja. Ješću ih posle...